EU tax law WEB Gardella - C-233/12

—

za S. Gardellu, T. Truppa, R. Ciancaglini i M. Rossi, avvocati,

—

za Istituto nazionale della previdenza sociale (INPS), A. Sgroi, avvocato,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. De Socio, avvocato dello Stato,

—

za češku vladu, M. Smolek, u svojstvu agenta,

—

za njemačku vladu, T. Henze i J. Möller, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, C. Cattabriga i V. Kreuschitz, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 20., 45., 48. i 145. do 147. UFEU-a kao i članka 15. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između S. Gardelle, zaposlenog u Europskom patentnom uredu (EPO) u Münchenu (Njemačka), i Istituto nazionale della previdenza sociale (INPS) (Nacionalni zavod socijalnog osiguranja) o odbijanju INPS-a da prenese kapitaliziranu vrijednost mirovinskih prava koje je imenovani stekao u razdoblju od sedam godina zaposlenja u Italiji u sustav socijalne sigurnosti EPO-a.

3

U članku 11. stavku 2. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije donesenog Uredbom (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. kojom se određuju pravila za dužnosnike Europskih zajednica i uvjeti zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike Europskih zajednica te se uvode posebne mjere koje se privremeno primjenjuju na dužnosnike Komisije (SL 1968., L 56, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. (SL L 124, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 6., str. 3.) (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) određeno je:

„Dužnosnik koji stupi u službu Unije nakon što je:

ili

ima pravo, nakon što ga se imenuje na stalno radno mjesto, ali prije nego što ispuni uvjete za isplatu starosne mirovine u smislu članka 77. Pravilnika o osoblju, na to da se Uniji isplati kapitalizirana vrijednost mirovinskih prava koje je stekao na temelju tog prethodnog radnog odnosa, ažurirana na stvarni datum prijenosa.

U tom slučaju institucija za koju dužnosnik radi, uzimajući u obzir osnovnu plaću i dob dužnosnika te devizni tečaj na datum podnošenja zahtjeva za prijenos, utvrđuje na temelju općih provedbenih odredaba broj godina mirovinskog staža koji će mu se priznati u okviru mirovinskog sustava Unije s obzirom na prethodni staž i na temelju prenesene kapitalizirane vrijednosti, nakon što se odbije iznos koji predstavlja povećanje vrijednosti kapitala od datuma podnošenja zahtjeva za prijenos sredstava do stvarnog datuma prijenosa.

Dužnosnik može iskoristiti ovu mogućnost samo jedanput za pojedinu državu članicu i pojedini mirovinski fond.”

4

Uredba (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.) koja je zamijenila Uredbu Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u tekstu izmijenjenom i ažuriranom sukladno Uredbi Vijeća (EZ) br. 118/97 od2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7. str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1992/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. (SL L 392, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 260.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71), sadrži odredbe koje se odnose na koordinaciju sustava socijalne sigurnosti u Europskoj uniji.

5

U članku 2. Uredbe br. 883/2004, naslovljenom „Obuhvaćene osobe”, stavak 1. određuje:

„Ova Uredba primjenjuje se na državljane države članice, osobe bez državljanstva i izbjeglice koje borave u državi članici na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica, kao i na članove njihovih obitelji i nadživjele osobe.”

6

U članku 3. iste uredbe, naslovljenom „Materijalno područje primjene”, stavak 1. određuje:

„Ova se Uredba primjenjuje na sve zakonodavstvo s obzirom na sljedeće grane socijalne sigurnosti:

[...]

[...]”

7

Sukladno članku 6. Uredbe br. 883/2004, naslovljenom „Zbrajanje razdoblja”:

„Ako ovom Uredbom nije drukčije predviđeno, nadležna ustanova države članice čije zakonodavstvo uvjetuje:

navršenim razdobljima osiguranja, zaposlenja, samozaposlenja ili boravišta (boravka) u mjeri u kojoj je to potrebno, uzima u obzir razdoblja osiguranja, zaposlenja, samozaposlenja ili boravišta (boravka) navršena prema zakonodavstvu bilo koje druge države članice kao da se radi o razdobljima navršenim prema zakonodavstvu koje primjenjuje.”

8

U članku 52. navedene uredbe, naslovljenom „Priznavanje davanja”, stavak 1. određuje:

„Nadležna ustanova određuje pripadajući iznos davanja:

9

EPO je međunarodna organizacija osnovana Konvencijom o priznavanju europskih patenata, potpisanom u Münchenu 5. listopada 1973., sa sjedištem u tom gradu.

10

EPO ima vlastiti mirovinski sustav, različit od mirovinskih sustava država članica i mirovinskog sustava Unije.

11

U skladu s člankom 12. Pravilnika Europskog patentnog ureda o mirovinama, koji je njegovo upravno vijeće donijelo na temelju članka 33. navedene konvencije, osoblje EPO-a može prenijeti kapitaliziranu vrijednost mirovinskih prava prethodno stečenih u drugim mirovinskim sustavima, ako to sustavi u pitanju omogućavaju. U tom slučaju, EPO u skladu sa svojim pravilima određuje trajanje razdoblja osiguranja navršena u sustavu iz kojeg prelazi, a koja se mogu priznati u korist dotične osobe i, posljedično, uzeti u obzir radi priznanja prava na mirovinu na koju će imati pravo.

12

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da Pravilnikom Europskog patentnog ureda o mirovinama nije predviđeno, naprotiv, zbrajanje doprinosnih razdoblja, tj. mogućnost zbrajanja razdoblja osiguranja navršenih u EPO-u s pravima stečenima u okviru drugih mirovinskih sustava.

13

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje razvidno je da se u Italiji prijenos ili zbrajanje mirovinskih prava, kako je određeno Zakonom br. 29 o zbrajanju razdoblja osiguranja radnika u svrhu socijalne sigurnosti (legge n. 29 – Ricongiunzione dei periodi assicurativi dei lavoratori ai fini previdenziali) od 7. veljače 1979. (GURI br. 40 od 9. veljače 1979.) i njegovim kasnijim izmjenama, primjenjuju samo na osobe zaposlene u javnom sektoru ili privatnom sektoru koje jesu ili su bile prijavljene na obvezno osiguranje u okviru sustava socijalne sigurnosti nadležne ustanove, fonda ili u okviru nacionalnog sustava socijalne sigurnosti. Uz prijenos se veže naknada koja tereti dotičnu osobu.

14

Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku također navodi da na temelju Pravilnika o osoblju dužnosnici i ostali službenici Europske unije kao i, na temelju posebnog sporazuma, službenici Europskog sveučilišnog instituta i Europske investicijske banke mogu koristiti mehanizam prijenosa kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava prethodno stečenih na području Talijanske Republike.

15

S druge strane, službenici EPO-a isključeni su iz toga jer ne postoji ugovor između EPO-a i Talijanske Republike koji bi omogućavao prijenos kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava, koja su radnici stekli osiguranjem u INPS-u, u tu međunarodnu organizaciju.

16

Što se tiče zbrajanja doprinosnih razdoblja, iz podataka dostavljenih od strane suda koji je postavio prethodno pitanje, proizlazi da taj mehanizam, na temelju Uredbe br. 883/2004, načelno djeluje u korist svih zaposlenih i samozaposlenih osoba te slobodnih zanimanja. Međutim, ne primjenjuje se na osobe zaposlene u EPO-u za koje se, kao službenike međunarodne organizacije, ne može smatrati da se na njih „primjenjuje zakonodavstvo jedne ili više država članica”, sukladno članku 2. Uredbe br. 883/2004.

17

S. Gardella je talijanski državljanin i zaposlen je u EPO-u od 1. svibnja 2002.

18

Prije tog zaposlenja, bio je zaposlen u Italiji od 21. prosinca 1992. do 30. travnja 2002. Uplaćivao je doprinose maksimalno do 485 tjedana, što odgovara razdoblju od 9 godina i 17 tjedana.

19

S. Gardella podnio je 15. rujna 2008. INPS-u zahtjev za prijenos kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava, koje je stekao tijekom tog razdoblja, u EPO-ov sustav socijalne sigurnosti.

20

INPS je odbio taj zahtjev navodeći da u Italiji ne postoje propisi temeljem kojih bi bilo moguće izvršiti zatraženi prijenos.

21

Tužitelj u glavnom postupku podnio je tužbu protiv INPS-ove odluke o odbijanju pred Tribunale di La Spezia.

22

Navedeni sud presudio je da nepostojanje pravila u talijanskom pravnom poretku koja omogućavaju prijenos u EPO kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava prethodno stečenih u Italiji, u kombinaciji s nepostojanjem odredaba u Pravilniku Europskog patentnog ureda o mirovinama koje omogućavaju zbrajanje doprinosnih razdoblja navršenih prije zaposlenja u toj instituciji, predstavlja prepreku slobodi kretanja radnika u Uniji. Naime, nemogućnost uzimanja u obzir uplaćenih doprinosa i razdoblja osiguranja navršenih prije zaposlenja u EPO-u radi ostvarivanja prava na mirovinu, destimulirala bi radnike koji su već stekli mirovinska prava u Italiji od prihvaćanja ponuda za posao u EPO-u. Ta bi situacija predstavljala očitu povredu prava građana Unije iz članaka 20., 45. i 48. UFEU-a te također ne bi bilo u skladu s člancima 145. do 147. UFEU-a, kao ni s člankom 15. Povelje.

23

U tim okolnostima Tribunale di La Spezia odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim prethodnim pitanjima, koje valja ispitati zajedno, sud koji je postavio prethodno pitanje u biti pita treba li članke 20., 45., 48. i 145. do 147. UFEU-a kao i članak 15. Povelje tumačiti na način da su im protivni propisi države članice koji svojim državljanima zaposlenim u međunarodnim organizacijama, poput EPO-a, sa sjedištem u drugoj državi članici ne omogućavaju prijenos kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava prethodno stečenih na području države članice njihovog podrijetla, ako ne postoji međunarodni ugovor između te države članice i navedene međunarodne organizacije kojim je propisana mogućnost takvog prijenosa.

25

Na temelju ustaljene sudske prakse, građanin Unije koji, nezavisno od mjesta svog boravišta i državljanstva, koristi pravo na slobodno kretanje radnika i obavlja svoje zanimanje u državi članici koja nije država njegova podrijetla podliježe primjeni članka 45. UFEU-a. Građanin Unije koji je zaposlen u državi članici koja nije njegova država podrijetla i koji je prihvatio posao u međunarodnoj organizaciji jednako tako podliježe primjeni te odredbe. (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2006., Öberg, C-185/04, Zb., str. I-1453., t. 11. i 12. kao i navedenu sudsku praksu).

26

Naime, ako se zaposli u međunarodnoj organizaciji, on time ne gubi svojstvo radnika u smislu članka 45. UFEU-a (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 1989., Echternach i Moritz, 389/87 i 390/87, Zb., str. 723., t. 11.).

27

Iz toga proizlazi da položaj S. Gardelle potpada u područje primjene članka 45. UFEU-a.

28

Ispitujući pitanje može li nepostojanje prava S. Gardelle na prijenos kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava u EPO-ov mirovinski sustav predstavljati zapreku slobodnom kretanju radnika unutar Unije, valja prije svega zaključiti da se pravo dužnosnika i drugih službenika institucija Unije, propisano Pravilnikom o osoblju, na prijenos u mirovinski sustav Unije kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava stečenih na temelju obavljanja prethodnih djelatnosti ne može proširiti na dužnosnike EPO-a ni na odnose između države članice i međunarodne organizacije, poput EPO-a.

29

Naime, EPO nije institucija ni tijelo Unije na koji se primjenjuje Pravilnik o osoblju.

30

Dok je taj pravilnik obvezan u svim svojim elementima i neposredno se primjenjuje u svim državama članicama, Pravilnik Europskog patentnog ureda o mirovinama nije pravni akt Unije te, sukladno pravu Unije, ne može imati takve učinke u državama članicama. Pored toga, u potonjem je pravilniku dopuštenje tijela koje upravlja mirovinskim sustavom u kojem je dužnosnik u pitanju osiguran izričito postavljen kao uvjet prijenosa kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava.

31

Osim toga, EPO je međunarodna organizacija uređena međunarodnim pravom.

32

Stoga se položaj S. Gardelle mora ocijeniti uspoređujući ga s položajem građana koji koriste pravo na slobodno kretanje unutar Unije obavljajući djelatnost u svojstvu zaposlene osobe kod poslodavaca koji nisu institucije Unije niti međunarodne organizacije, poput EPO-a, i s položajem građana koji obavljaju djelatnost u svojstvu samozaposlene osobe. Daleko je najbrojnije obavljanje takvih djelatnosti zbog kojih građani koriste to pravo.

33

Što se tiče koordinacije sustava socijalne sigurnosti između država članica, valja zaključiti da ni UFEU-om ni uredbama br. 1408/71 i 883/2004 nisu bila propisana niti su propisana pravila o prijenosu kapitalizirane vrijednosti već stečenih mirovinskih prava, ali da se oni temelje na načelu zbrajanja razdoblja osiguranja, kao što to proizlazi iz članka 48. UFEU-a, kako se provodi navedenim uredbama.

34

Valja navesti da se u članku 48. UFEU-a, na koji se tužitelj u glavnom postupku poziva u prilog svom zahtjevu pred sudom koji je postavio prethodno pitanje i na koji se također odnose postavljena pitanja, propisuje da Europski parlament i Vijeće Europske unije u području sustava socijalne sigurnosti usvajaju „mjere […] nužne za omogućavanje slobode kretanja radnika” uspostavljajući osobito sustav koji radnicima migrantima omogućava „zbrajanje ukupnog staža koji se uzima u obzir na temelju zakona različitih zemalja […]”. Takav je sustav zbrajanja razdoblja uveden Uredbom br. 1408/71, a zatim Uredbom br. 883/2004.

35

Stoga iz članka 45. u vezi s člankom 48. UFEU-a ne proizlazi obveza države članice da za dužnosnika međunarodne organizacije, poput EPO-a, uredi mogućnost prijenosa kapitalizirane vrijednosti prethodno stečenih mirovinskih prava u mirovinski sustav te međunarodne organizacije ni obveza zaključivanja međunarodnog ugovora u tu svrhu.

36

Posljedično, nepostojanje takve mogućnosti za dužnosnike međunarodne organizacije, poput EPO-a, ne može se smatrati zaprekom slobodi kretanja radnika u smislu članka 45. UFEU-a.

37

Što se tiče drugih članaka UFEU-a i Povelje koji su navedeni u postavljenim pitanjima, valja zaključiti sljedeće.

38

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, članak 20. UFEU-a, u kojem se općenito utvrđuje pravo svakog građanina Unije slobodno se kretati i boraviti na području država članica, posebno je izražen u članku 45. UFEU-a u vezi sa slobodnim kretanjem radnika (vidjeti presudu od 1. listopada 2009., Leyman, C-3/08, Zb., str. I-9085., t. 20. i navedena sudska praksa).

39

Što se tiče članka 15. stavka 2. Povelje, valja podsjetiti da je u članku 52. stavku 2. potonje određeno da se prava priznata tom Poveljom i koja su predviđena u Ugovorima ostvaruju pod uvjetima i u granicama određenima tim Ugovorima. To je u slučaju članka 15. stavka 2. Povelje u kojem se, između ostalog, ponavlja sloboda kretanja radnika zajamčena člankom 45. UFEU-a, kao što to potvrđuju objašnjenja u vezi s tom odredbom.

40

Članci 145. i 147. UFEU-a utvrđuju ciljeve i opće mjere politike zapošljavanja u Uniji. Pravo na koje se poziva tužitelj u glavnom postupku ili obveza države članice da osigura to pravo ne mogu se izvesti iz tih odredaba.

41

Stoga je radi odgovora na postavljena pitanja dovoljna analiza članaka 45. i 48. UFEU-a.

42

Tužitelj u glavnom postupku tvrdi da, u slučaju da sud koji je postavio prethodno pitanje odbije njegov zahtjev, riskira gubitak stečenih mirovinskih prava jer EPO ne primjenjuje mehanizam zbrajanja, s jedne strane, i, s druge strane, njegova razdoblja zaposlenja ili doprinosna razdoblja u Italiji možda nisu dovoljna za minimalno razdoblje koje je nacionalnim zakonodavstvom propisano za priznanje prava na mirovinu.

43

INPS osporava tu tvrdnju, ali na raspravi nije mogao isključiti takvu mogućnost.

44

Istinito je da je u članku 48. UFEU-a predviđeno uspostavljanje sustava koji radnicima migrantima omogućava zbrajanje staža „koji se uzima u obzir na temelju zakona različitih zemalja [...]” i da je u članku 18. Uredbe br. 1408/71 kao i, nastavno, u članku 6. Uredbe br. 883/2004 propisano da se moraju zbrajati razdoblja „navršena prema zakonodavstvu bilo koje druge države članice”, a te odredbe ne uključuju razdoblja koja se odnose na zaposlenje u EPO-u.

45

No, u slučaju da se mehanizam prijenosa kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava prethodno stečenih u državi članici u mirovinski sustav novog poslodavca u drugoj državi članici ne može primijeniti, onemogućavanje radnika da koristi pravo na zbrajanje razdoblja navršenih prema zakonodavstvu više država članica, pravo kojim općenito govoreći, u slučaju zaposlenja, raspolažu svi radnici zaposleni kod svih poslodavaca u državi članici, osim u međunarodnim organizacijama poput EPO-a, načelno bi predstavljalo zapreku slobodi kretanja radnika u smislu članka 45. UFEU-a.

46

Naime, takvi propisi imaju za posljedicu da za osobe koje su koristile svoje pravo na slobodno kretanje, čija razdoblja zaposlenja ili doprinosna razdoblja ne dosežu minimalno razdoblje koje je propisano nacionalnim zakonodavstvom za stjecanje prava na mirovinu, postoji rizik da izgube mogućnost stjecanja prava na davanja za starost na koje bi imali pravo da nisu prihvatili posao u međunarodnoj organizaciji u drugoj državi članici te stoga mogu priječiti korištenje njihovog prava na slobodno kretanje. Na nacionalnom je sudu da utvrdi imaju li talijanski propisi o davanju za starost takav učinak.

47

INPS na raspravi nije naveo razloge vezane uz opći interes koji bi mogli opravdati takvo ograničenje slobode kretanja.

48

Stoga, kada radnik poput S. Gardelle navrši dob za stjecanje prava na mirovinu, on mora biti u mogućnosti zatražiti zbrajanje razdoblja zaposlenja u Italiji i razdoblja navršenih u EPO-u radi stjecanja prava na starosnu mirovinu.

49

Na temelju navedenog, na postavljena pitanja valja odgovoriti na način da se članci 45. i 48. UFEU-a trebaju tumačiti u smislu da im nije protivan propis države članice koji ne omogućava svojim državljanima zaposlenim u međunarodnim organizacijama, poput EPO-a, sa sjedištem na području druge države članice, prijenos u sustav socijalne sigurnosti te organizacije kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava prethodno stečenih na području države članice njihovog podrijetla, ako ne postoji sporazum između te države članice i navedene međunarodne organizacije u kojem je propisana mogućnost takvog prijenosa. S druge strane, u slučaju kad se mehanizam prijenosa kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava prethodno stečenih u državi članici u mirovinski sustav novog poslodavca u drugoj državi članici ne može primijeniti, članak 45. UFEU-a treba se tumačiti u smislu da mu je protivan propis države članice koji onemogućava da se građaninu Unije uzmu u obzir razdoblja zaposlenja navršena u međunarodnoj organizaciji, poput EPO-a, sa sjedištem na području druge države članice radi stjecanja prava na starosnu mirovinu.

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članke 45. i 48. UFEU-a treba tumačiti na način da im nije protivan nacionalni propis države članice koji ne omogućava svojim državljanima zaposlenim u međunarodnoj organizaciji, kao što je Europski patentni ured, sa sjedištem na području druge države članice, prijenos u sustav socijalne sigurnosti te organizacije kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava prethodno stečenih na području države članice njihovog podrijetla, ako ne postoji sporazum između te države članice i navedene međunarodne organizacije u kojem je propisana mogućnost takvog prijenosa.

U slučaju kad se mehanizam prijenosa kapitalizirane vrijednosti mirovinskih prava prethodno stečenih u državi članici u mirovinski sustav novog poslodavca u drugoj državi članici ne može primijeniti, članak 45. UFEU-a treba tumačiti u smislu da mu je protivan propis države članice koji onemogućava da se građaninu Europske unije uzmu u obzir razdoblja zaposlenja navršena u međunarodnoj organizaciji, poput Europskog patentnog ureda, sa sjedištem na području druge države članice radi stjecanja prava na starosnu mirovinu.

Potpisi