Available languages

Taxonomy tags

Info

References in this case

Share

Highlight in text

Go

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PEDRA CRUZA VILLALÓNA

od 16. listopada 2014.(1)

Predmet C-266/13

L. Kik

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Nizozemska))

„Socijalna sigurnost radnika migranata – Uredba (EEZ) br. 1408/71 – Radnik zaposlen na brodu cjevopolagaču u međunarodnim vodama i u epikontinentalnom pojasu koji graniči s dvjema državama članicama – Obvezno osiguranje – Primjenjivo nacionalno zakonodavstvo“





1.        Sud se ponovno poziva da se izjasni o pravilima za određivanje primjenjivog zakonodavstva, koja su sadržana u Uredbi (EEZ) br. 1408/71(2). Ovaj put riječ je o predmetu u kojemu se iznova također postavlja pitanje pravne prirode epikontinentalnog pojasa te značenja i opsega funkcionalnog proširenja suverenosti država članica na taj prostor. U svakom slučaju, srž ovog predmeta nalazi se u očitoj poteškoći njegova rješavanja na temelju odredaba navedene uredbe, gdje stranke smatraju da se isti može riješiti samo na način koji se temelji na analogiji. Neovisno o tome, pokušat ću pokazati da je odgovor sadržan već u samoj uredbi.

I.      Pravni okvir

A.      Međunarodno pravo

2.        Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora, koja je potpisana u Montego Bayu (Jamajka) 10. prosinca 1982. i koja je stupila na snagu 16. studenoga 1994., Kraljevina Nizozemska ratificirala je 28. lipnja 1996., a odobrena je u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 98/392/EZ od 23. ožujka 1998(3).

3.        Njezin članak 60. pod naslovom „Umjetni otoci, uređaji i naprave u isključivom gospodarskom pojasu“ glasi:

„1.      U isključivom gospodarskom pojasu obalna država ima isključivo pravo graditi i dopuštati i uređivati izgradnju, rad i upotrebu:

(a)      umjetnih otoka;

(b)      uređaja i naprava za svrhe predviđene u članku 56. i za druge gospodarske svrhe;

(c)      uređaja i naprava koji mogu ometati ostvarivanje prava obalne države u pojasu.

2.      Obalna država ima isključivu jurisdikciju nad tim umjetnim otocima, uređajima i napravama, uključujući jurisdikciju glede carinskih, fiskalnih, zdravstvenih, sigurnosnih i useljeničkih zakona i drugih propisa.

[…]“

4.        Članak 77. Konvencije pod naslovom „Prava obalne države na epikontinentalnom pojasu“ propisuje sljedeće:

„1.      Obalna država ostvaruje nad epikontinentalnim pojasom suverena prava radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava.

2.      Prava o kojima je riječ u stavku 1., isključiva su u tom smislu da, ako obalna država ne istražuje epikontinentalni pojas ili ne iskorištava njegova prirodna bogatstva, nitko ne može poduzeti te djelatnosti bez izričitog pristanka obalne države.

3.      Prava obalne države na epikontinentalni pojas ne zavise o stvarnoj ili fiktivnoj okupaciji, niti o bilo kakvom izričitom proglasu.

[…]“

5.        Članak 79. Konvencije pod naslovom „Podmorski kabeli i cjevovodi na epikontinentalnom pojasu“ glasi:

„1.      „Sve su države ovlaštene polagati podmorske kabele i cjevovode na epikontinentalnom pojasu, u skladu s odredbama ovoga članka.

2.      Uz uvjet poštovanja njezinoga prava da poduzima razumne mjere za istraživanje epikontinentalnog pojasa, iskorištavanje njegovih prirodnih bogatstava i sprečavanja, smanjivanja i nadziranja onečišćenja iz cjevovoda, obalna država ne može ometati polaganje ili održavanje tih kabela ili cjevovoda.

3.      Određivanje pravca za polaganje cjevovoda na epikontinentalnom pojasu podliježe suglasnosti obalne države.

4.      Ništa u ovome dijelu ne dira u pravo obalne države da utvrdi uvjete za kabele ili cjevovode koji ulaze na njeno područje ili u njezino teritorijalno more, ni u njezinu jurisdikciju nad kabelima i cjevovodima koji su položeni ili se koriste u vezi s istraživanjem njezinoga epikontinentalnog pojasa ili s iskorištavanjem njegovih bogatstava ili s upotrebom umjetnih otoka, uređaja i naprava pod njezinom jurisdikcijom.

[…]“

6.        U skladu s člankom 80. („Umjetni otoci, uređaji i naprave na epikontinentalnom pojasu“), „[č]lanak 60. primjenjuje se mutatis mutandis na umjetne otoke, uređaje i naprave na epikontinentalnom pojasu“.

B.      Pravo Unije

1.      Uredba br. 1408/71

7.        U ovom su predmetu od interesa sljedeće uvodne izjave Uredbe br. 1408/71:

„budući da odredbe o koordinaciji nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti spadaju u okvir slobode kretanja radnika koji su državljani država članica i trebaju doprinijeti poboljšanju njihova životnog standarda i uvjeta zaposlenja;

[…]

budući da je zbog znatnih razlika među nacionalnim zakonodavstvima u vezi s osobama na koje se odnose poželjno uspostaviti načelo da se Uredba primjenjuje na sve osobe osigurane prema sustavima socijalne sigurnosti za zaposlene osobe i za samozaposlene osobe ili na temelju obavljanja zaposlenja ili samozaposlenja;

budući da je potrebno poštovati posebne karakteristike nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti i izraditi samo sustav koordinacije;

[…]

budući da se na zaposlene osobe i samozaposlene osobe koje se kreću unutar Zajednice trebaju primjenjivati sustavi socijalne sigurnosti samo jedne države članice kako bi se izbjeglo preklapanje nacionalnih zakonodavstava koja se primjenjuju i komplikacije koje bi zbog toga mogle nastati;

[…]

budući da je s ciljem što učinkovitijeg jamčenja jednakosti postupanja prema radnicima koji rade na državnom području države članice primjereno kao zakonodavstvo koje se primjenjuje kao opće pravilo odrediti ono države članice u kojoj određena osoba obavlja zaposlenje ili samozaposlenje;

budući da je u određenim situacijama koje opravdavaju druge kriterije primjenljivosti moguće odstupati od ovog općeg pravila;

[…]“

8.        U članku 1. Uredbe br. 1408/71 pod naslovom „Definicije“ utvrđuje se sljedeće:

„Za potrebe ove Uredbe:

(a)      ,zaposlena osoba' odnosno ,samozaposlena osoba' znači:

i.      svaka osoba koja je osigurana, obvezno ili na izbornoj produženoj osnovi, za jedan ili više osiguranih slučajeva obuhvaćenih granama sustava socijalne sigurnosti za zaposlene osobe ili samozaposlene osobe [ili posebnog sustava za javne službenike];

[…]“

9.        Pod naslovom „Obuhvaćene osobe“, članak 2. u stavku 1. propisuje:

„Ova se Uredba odnosi na zaposlene osobe ili samozaposlene osobe na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica i koje su državljani jedne od država članica ili koje su osobe bez državljanstva ili izbjeglice koji imaju boravište na državnom području jedne od država članica, kao i na članove njihovih obitelji i njihove nadživjele osobe.“

10.      Glava II. Uredbe pod naslovom „Određivanje primjenljivog zakonodavstva“ započinje člankom 13. („Opća pravila“) u kojemu se utvrđuje sljedeće:

„1.      Ovisno o člancima 14.c i 14.f, na osobe na koje se odnosi ova Uredba primjenjuje se zakonodavstvo samo pojedinačne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s odredbama ove glave.

2.      Ovisno o člancima od 14. do 17.:

(a)      na osobu zaposlenu na državnom području jedne države članice primjenjuje se zakonodavstvo te države čak i ako boravi na državnom području druge države članice ili ako se registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili pojedinca koji ju zapošljava nalazi na državnom području druge države članice;

[…]

(c)      na osobu koja je zaposlena na brodu koji nosi zastavu države članice primjenjuje se zakonodavstvo te države;

[…]

(f)      na osobu na koju se prestaje primjenjivati zakonodavstvo države članice, bez da se na nju počne primjenjivati zakonodavstvo druge države članice u skladu s jednim od pravila navedenim u gore navedenim podstavcima ili u skladu s jednom od iznimaka ili posebnih odredbi navedenih u člancima od 14. do 17., primjenjuje se zakonodavstvo države članice na čijem državnom području boravi u skladu s odredbama samo tog zakonodavstva.“

11.      Članak 14. Uredbe br. 1408/71 (pod naslovom „Posebna pravila koja se primjenjuju na osobe u plaćenom zaposlenju, osim na pomorce“) utvrđuje sljedeće:

„Članak 13. stavak 2. točka (a) primjenjuje se ovisno o sljedećim izuzecima i okolnostima:

[…]

2.      Na osobu koja je uobičajeno zaposlena na državnom području dviju ili više država članica primjenjuje se sljedeće zakonodavstvo:

(a)      na osobu koja je član putujućeg ili letačkog osoblja u poduzeću koje, za najam ili naknadu ili za vlastiti račun, pruža međunarodne prijevozne usluge za putnike ili robu željeznicom, cestom, zrakom ili unutarnjim plovnim putovima i ima registrirano sjedište ili mjesto poslovanja na državnom području države članice, primjenjuje se zakonodavstvo te druge države, uz sljedeća ograničenja:

i.      ako navedeno poduzeće ima podružnicu ili stalno predstavništvo na državnom području države članice različite od one u kojoj ima registrirano sjedište ili mjesto poslovanja, na osobu koju zapošljava takva podružnica ili stalno predstavništvo primjenjuje se zakonodavstvo države članice na čijem se državnom području nalazi ta podružnica ili stalno predstavništvo;

ii.      ako je osoba uglavnom zaposlena na državnom području države članice u kojoj boravi, na nju se primjenjuje zakonodavstvo te države, čak i ako poduzeće koje ju zapošljava nema registrirano sjedište ili mjesto poslovanja ili podružnicu ili stalno predstavništvo na tom državnom području;

(b)      na osobu, osim onih koje su navedene u točki (a), primjenjuje se:

i.      zakonodavstvo države članice na čijem državnom području boravi, ako obavlja svoju djelatnost djelomično na tom području ili pripada pod nekoliko poduzeća ili nekoliko poslodavaca koji imaju registrirana sjedišta ili mjesta poslovanja na državnom području različitih država članica;

ii.      zakonodavstvo države članice na čijem se državnom području nalazi registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili pojedinca koji ju zapošljava, ako ne boravi na državnom području nijedne od država članica gdje obavlja svoju djelatnost.

[…]“

12.      U skladu s člankom 14.b („Posebna pravila koja se primjenjuju na pomorce“):

„Članak 13. stavak 2. točka (c) primjenjuje se uz sljedeće iznimke i okolnosti:

[…]

4.      Na osobu zaposlenu na brodu koji nosi zastavu države članice i koju za takvo zaposlenje plaća poduzeće ili osoba čije je registrirano sjedište ili mjesto poslovanja na državnom području druge države članice, primjenjuje se zakonodavstvo te druge države ako boravi na državnom području te države; poduzeće ili osoba koji isplaćuju naknadu smatraju se poslodavcem u smislu navedenog zakonodavstva.“

13.      Tekst članka 15. Uredbe („Pravila o dobrovoljnom osiguranju ili izbornom produženom osiguranju“) glasi kako slijedi:

„1.      Članci od 13. do 14.d ne primjenjuju se na dobrovoljno osiguranje ili na izborno produženo osiguranje, osim ako, s obzirom na jednu od grana iz članka 4., u nekoj državi članici postoji samo sustav dobrovoljnog osiguranja.

2.      Ako primjena zakonodavstava dviju ili više država članica ima za posljedicu preklapanje osiguranja:

–        prema sustavu obveznog osiguranja i jednom ili više sustava dobrovoljnog ili izbornog produženog osiguranja, određena osoba podliježe isključivo sustavu obveznog osiguranja;

[…]“

C.      Sporazum sa Švicarskom Konfederacijom(4)

14.      U skladu s člankom 8. Sporazuma EZ-Švicarska:

„Ugovorne stranke osiguravaju, u skladu s Prilogom II., usklađenost sustava socijalne sigurnosti posebno s ciljem:

(a)      osiguranja jednakog postupanja;

(b)      određivanja zakonodavstva koje se primjenjuje;

(c)      zbrajanja radi stjecanja i zadržavanja prava na davanja te izračuna takvih davanja svih razdoblja koja nacionalno zakonodavstvo predmetnih država uzimaju u obzir;

(d)      isplate davanja osobama koje borave na području ugovornih stranaka;

(e)      poticanja uzajamne upravne pomoći i suradnje između tijela i institucija.“

15.      Članak 1. Priloga II. Sporazumu EZ-Švicarska:

„1.      Ugovorne stranke su suglasne, s obzirom na koordinaciju sustava socijalne sigurnosti, međusobno primjenjivati akte Zajednice na koje se upućuje kako su bili na snazi na dan potpisivanja Sporazuma i kako su izmijenjeni odjeljkom A ovog Priloga, ili pravila koja su jednaka takvim aktima.

2.      Pojam ,država(-e) članica(-e)' sadržan u aktima iz odjeljka A ovog Priloga podrazumijeva osim država koje su obuhvaćene relevantnim aktima Zajednice uključivanje Švicarske.“

16.      Odjeljak A navedenog Priloga II. upućuje na Uredbu br. 1408/71 koju je zamijenila Uredba (EZ) br. 883/2004(5), koja je postala primjenjiva od 1. svibnja 2010. Sâm Prilog II. Sporazumu EZ-Švicarska ažuriran je Odlukom br. 1/2012 zajedničkog odbora uspostavljenog na temelju navedenog sporazuma(6), koja je stupila na snagu 1. travnja 2012. Nova verzija Priloga II. upućuje na navedenu Uredbu br. 883/2004. Bez obzira na to, za događaje do kojih je došlo prije 1. travnja 2012., u skladu s člankom 90. stavkom 1. Uredbe br. 883/2004 te Prilogom II. odjeljkom A točkom 3. Sporazuma EZ-Švicarska, u njegovoj izmijenjenoj verziji, vrijedi Uredba br. 1408/71.

D.      Nizozemsko pravo

17.      Kako proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, a u skladu s nizozemskim zakonodavstvom u području socijalne sigurnosti, osobe koje imaju boravište u Nizozemskoj u pravilu su obvezno osigurane te moraju plaćati doprinose za zakonski predviđena osiguranja. Iznimno, na temelju članka 12. stavka 1. Besluit uitbreiding en beperking kring verzekerden volksverzekeringen 1999 (Uredba o proširenju i ograničenju kruga osiguranika socijalnog osiguranja iz 1999.), osoba koja ima boravište u Nizozemskoj nije obveznik socijalnog osiguranja ako u neprekinutom trajanju od najmanje tri mjeseca radi isključivo izvan Nizozemske, osim ako navedeni rad obavlja na temelju radnog odnosa s poslodavcem koji ima boravište ili sjedište u Nizozemskoj.

18.      Sukladno Besluit verzekeringsplicht zeevarenden (Uredba o obveznom osiguranju pomoraca), kada pomorac koji ima boravište u državi članici obavlja svoju djelatnost na brodu koji plovi pod zastavom treće države koja nije država potpisnica Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru za poslodavca sa sjedištem u Nizozemskoj, primjenjuje se nizozemsko zakonodavstvo koje se odnosi na socijalno osiguranje zaposlenih osoba.

II.    Činjenice

19.      Prethodno pitanje nastalo je povodom spora između nizozemskog tijela za socijalno osiguranje i L. Kika, nizozemskog državljanina s boravištem u Nizozemskoj, koji je bio zaposlen u poduzeću sa sjedištem u Švicarskoj na brodu cjevopolagaču, koji je plovio pod panamskom zastavom, i koji je do 31. svibnja 2004. radio na nizozemskom teritoriju (obvezno osiguran u okviru nizozemskog sustava socijalne sigurnosti), dok je između 1. lipnja i 24. kolovoza 2004. uzastopno radio u epikontinentalnom pojasu Sjedinjenih Država, u međunarodnim vodama te u nizozemskom, britanskom i ponovno nizozemskom dijelu epikontinentalnog pojasa.

20.      Sporno je pitanje u postupku a quo je li L. Kik bio obvezan uplaćivati doprinose nizozemskom sustavu socijalnog osiguranja u razdoblju od 1. lipnja do 24. kolovoza 2004.

21.      Nacionalni sudovi (prvostupanjski i žalbeni) smatrali su da bi odgovor trebao biti potvrdan jer nacionalno zakonodavstvo predviđa da osobe koje imaju boravište u Nizozemskoj budu obvezno osigurane te da moraju plaćati odgovarajuće doprinose.

22.      L. Kik podnio je žalbu u kasacijskom postupku pred Hoge Raad der Nederlanden, pred sudom koji je uputio ovaj zahtjev za prethodnu odluku.

III. Postavljeno pitanje

23.      Postavljeno prethodno pitanje od 15. svibnja 2013. glasi kako slijedi:

„1. a) Treba li pravila koja se odnose na područje primjene ratione personae Uredbe [Vijeća] (EEZ) br. 1408/71 [od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice] i pravila koja određuju teritorijalno područje primjene pravila na temelju kojih se određuje primjenjivi zakon, koja su sadržana u glavi II. te uredbe, tumačiti tako da se ta pravila za određivanje [primjenjuju] na slučaj kao što je predmetni, u kojemu je a) radnik, koji ima boravište u Nizozemskoj i b) nizozemsko državljanstvo te c) koji je u svakom slučaju bio prethodno obvezno osiguran u Nizozemskoj, d) zaposlen kao pomorac kod poslodavca sa sjedištem u Švicarskoj, e) obavlja rad na brodu cjevopolagaču koji plovi pod panamskom zastavom te f) obavlja svoju djelatnost najprije izvan područja Unije (otprilike 3 tjedna iznad epikontinentalnog pojasa Sjedinjenih Američkih Država i otprilike 2 tjedna u međunarodnim vodama) i nakon toga iznad epikontinentalnog pojasa Nizozemske (razdoblja od mjesec dana i od otprilike jednog tjedna) i Ujedinjene Kraljevine (razdoblje od nešto više od jednog tjedna), dok su tako stečeni prihodi bili podvrgnuti porezu na dohodak u Nizozemskoj?

1. b) U slučaju potvrdnog odgovora, primjenjuje li se Uredba (EEZ) br. 1408/71 samo na dane kada je predmetna osoba radila iznad epikontinentalnog pojasa države članice Unije ili se također primjenjuje na razdoblja u kojima je radila drugdje, izvan područja Unije?

2. Ako se Uredba (EEZ) br. 1408/71 primjenjuje na radnika na kojeg se odnosi prvo pitanje točka a), koje(a) je (su) zakonodavstvo(a) tom uredbom određeno(a) kao primjenjivo(a)?“ (Izreka odluke kojom se upućuje prethodno pitanje).

IV.    Postupak pred Sudom

24.      U postupku su pisana očitovanja podnijeli L. Kik, nizozemska vlada i Komisija. Svi su prisustvovali raspravi održanoj 3. srpnja 2014. na kojoj ih je Sud pozvao da se u svojim izlaganjima usredotoče na drugo prethodno pitanje koje je uputio Hoge Raad.

V.      Argumenti

A.      Prvo pitanje

25.      Sve se stranke slažu s ocjenom da se Uredba br. 1408/71 primjenjuje u predmetnim okolnostima. Konkretno, nizozemska vlada smatra da se predmetna uredba primjenjuje na cjelokupno vremensko razdoblje o kojemu je riječ.

B.      Drugo pitanje

26.      L. Kik i Komisija smatraju da, u okolnostima ovog predmeta, i u skladu sa sudskom praksom u predmetu Aldewereld(7), nadležnost pripada državi sjedišta poslodavca, odnosno Švicarskoj Konfederaciji.

27.      Nizozemska vlada smatra da je, u skladu s člankom 13. stavkom 2. točkom (f) i člankom 14. stavkom 2. točkama (b) i (i) Uredbe br. 1408/71, nadležna država u kojoj radnik ima boravište.

VI.    Ocjena

28.      Hoge Raad upućuje pitanje Sudu primjenjuje li se u okolnostima predmeta u glavnom postupku Uredba br. 1408/71 i, ako se primjenjuje, na koje nacionalno zakonodavstvo upućuju kolizijska pravila iz navedene uredbe, s obzirom na to da, kako prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev tako i prema mišljenju stranaka, tim pravilima nije posebno predviđen slučaj poput spornoga.

29.      Za pravilnu obradu pitanja treba precizno utvrditi točne okolnosti u ovome predmetu.

A.      Radne okolnosti L. Kika u razdoblju iz zahtjeva za prethodnu odluku

30.      L. Kik je Nizozemac s boravištem u Nizozemskoj. Do 31. svibnja 2004. radio je za poduzeće sa sjedištem u Nizozemskoj i bio je obvezno osiguran u toj državi članici.

31.      Od 1. lipnja 2004. zaposlen je kao pomorac u švicarskom poduzeću gdje radi na brodu koji plovi pod panamskom zastavom. Nije razvidno je li od tog trenutka bio osiguran u Švicarskoj, ali je razvidno da je od 25. kolovoza 2004. prestao biti obvezno osiguran u Nizozemskoj, zato što, u skladu s nizozemskim zakonodavstvom, obveza osiguranja u toj državi prestaje nakon što se rad izvan Nizozemske obavlja u neprekinutom trajanju od najmanje tri mjeseca za poslodavca koji nema sjedište u Nizozemskoj. Osim toga, L. Kik je cijelo vrijeme plaćao doprinose u Nizozemskoj.

32.      Sporno razdoblje traje od 1. lipnja do 24. kolovoza 2004. L. Kik je u tom razdoblju radio: a) tri tjedna u epikontinentalnom pojasu Sjedinjenih Država; b) dva tjedna u međunarodnim vodama; c) jedan mjesec i jedan tjedan u epikontinentalnom pojasu Nizozemske; d) jedan tjedan u epikontinentalnom pojasu Ujedinjene Kraljevine.

33.      Slijedom navedenog, L. Kik je sveukupno u tri sporna mjeseca radio jedan mjesec i jedan tjedan u nizozemskom epikontinentalnom pojasu. Jedan je tjedan radio u britanskom epikontinentalnom pojasu, pa je sveukupno u tri mjeseca, koji su od značaja u ovom predmetu, pet tjedana radio na području koje se u potpunosti nalazi izvan Unije (međunarodne vode i epikontinentalni pojas treće države). Drugim riječima, više od polovice spornog razdoblja radio je u epikontinentalnom pojasu države članice(8).

B.      Prvo pitanje

34.      Sud koji je uputio zahtjev prvenstveno postavlja pitanje primjenjuje li se u predmetnim okolnostima Uredba br. 1408/71 i, ako se primjenjuje, primjenjuje li se samo na dane kada je L. Kik radio u epikontinentalnom pojasu države članice ili i na razdoblje u kojemu je radio izvan područja Unije.

35.      Prema mome mišljenju, koje je istovjetno stajalištu svih stranaka, Uredba br. 1408/71 nedvojbeno se primjenjuje jer njezin članak 2. stavak 1. utvrđuje da se „odnosi na zaposlene osobe […] na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica i koje su državljani jedne od država članica“. U ovome se predmetu na L. Kika primjenjivao opći sustav nizozemskog socijalnog osiguranja do 25. kolovoza 2004., pri čemu se pojavljuje dvojba je li od 1. lipnja iste godine na njega zapravo bilo primjenjivo zakonodavstvo druge države članice ili s njom izjednačene države, što znači da za određivanje primjenjivog nacionalnog zakonodavstva valja primijeniti kolizijska pravila iz članka 13. Uredbe br. 1408/71.

36.      Prema mojem mišljenju, pitanje o tome treba li ili ne smatrati da je rad, koji je L. Kik obavljao u epikontinentalnom pojasu koji graniči s Nizozemskom i Ujedinjenom Kraljevinom, izvršen na području Unije, ne predstavlja nikakvu teškoću. U skladu sa sudskom praksom Suda u presudi Salemink(9) od 17. siječnja 2012., rad koji je objavljen u epikontinentalnom pojasu koji graniči s državom članicom funkcionalno čini dio njezina suverenog teritorija te ga se stoga ne može izuzeti od primjene prava Unije. Međutim, Sud je tada smatrao da se to odnosi na poslovnu djelatnost koja se obavlja „u navedenom epikontinentalnom pojasu, u okviru djelatnosti istraživanja i/ili iskorištavanja [njegovih] prirodnih bogatstava“(10). U ovom je predmetu L. Kik radio na brodu cjevopolagaču koji se nalazio u epikontinentalnom pojasu koji graniči s područjem Unije, drugim riječima, obavljao je djelatnost koja se načelno ne može smatrati „istraživanjem i/ili iskorištavanjem prirodnih bogatstava epikontinentalnog pojasa“.

37.      Naravno, epikontinentalni pojas i dalje u nekoj mjeri podliježe suverenosti države s kojom graniči kada se iznad njega polažu podmorski kabeli i cjevovodi, zato što u skladu s člankom 79. stavkom 3. Konvencije o pravu mora „[o]dređivanje pravca za polaganje cjevovoda na epikontinentalnom pojasu podliježe suglasnosti obalne države“, dok je u stavku 4. tog članka predviđeno izuzeće kako u vezi s „pravo[m] obalne države da utvrdi uvjete za kabele ili cjevovode koji ulaze na njeno područje“ tako i s „njezin[om] jurisdikcij[om] nad kabelima i cjevovodima koji su položeni ili se koriste u vezi s istraživanjem njezina epikontinentalnog pojasa ili s iskorištavanjem njegovih bogatstava ili s upotrebom umjetnih otoka, uređaja i naprava pod njezinom jurisdikcijom“.

38.      Taj, da se tako izrazim, najmanji ostatak suverene vlasti zajamčen Konvencijom o pravu mora, na prvi bi pogled mogao biti dovoljan kako bi se moglo smatrati da je epikontinentalni pojas i u ovom slučaju, na funkcionalan i ograničen način, područje Unije. Međutim, u presudi Salemink uspostavljen je odnos nužnosti između prednosti „gospodarskih prava na istraživanje i/ili iskorištavanje bogatstava u tom dijelu epikontinentalnog pojasa s kojim [država članica] graniči“ i nemogućnosti „izuzimanja od primjene odredaba prava Unije kojima se želi zajamčiti slobodno kretanje radnika koji svoju profesionalnu djelatnost obavljaju na takvim uređajima“(11). Stoga se čini očitim da „funkcionalnost“ suverenosti obalne države članice na epikontinentalnom pojasu postoji samo ako je potonji predmet djelatnosti istraživanja i/ili iskorištavanja za koje je potrebna radna snaga, a ne, suprotno tome, ako je navedeni pojas samo prostor u kojemu se obavlja djelatnost koja nije njegovo istraživanje i/ili iskorištavanje i u vezi s kojom obalna država samo ima pravo davanja suglasnosti, a čije izvršenje ne zahtijeva obavljanje bilo kakvog rada.

39.      Ranije navedeno je, međutim, nevažno za ovaj predmet, pa smatram da se Uredba br. 1408/71 primjenjuje čak i u slučaju da se može smatrati da je L. Kik cijelo vrijeme u spornom razdoblju radio izvan područja Unije.

40.      Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, ta je okolnost nevažna ako je radni odnos dovoljno usko povezan s područjem države članice(12). Sud je smatrao da, za slučaj da je radnik zaposlen na brodu, vezu takve prirode predstavlja mjesto u kojemu je radnik zaposlen, zakon koji se primjenjuje na ugovor o radu, osiguranje u okviru sustava socijalne sigurnosti te mjesto oporezivanja njegove plaće(13). Smatram da u ovom predmetu postoji dovoljno uska veza s područjem Unije jer se L. Kik oporezuje u Nizozemskoj te, u skladu s očitovanjima nizozemske vlade(14), svoju plaću prima bilo u Nizozemskoj bilo u Švicarskoj, pa se može pretpostaviti – s obzirom na to da L. Kik nije predložio dokaze koji bi navodili na drugačiji zaključak – da je zakonodavstvo koje se primjenjuje na ugovor o radu zakonodavstvo jedne od navedenih država.

41.      Stoga, kao prvi prijelazni zaključak, predlažem Sudu da na prvo pitanje koje je uputio Hoge Raad odgovori na način da se, u okolnostima ovog predmeta, Uredba br. 1408/71 primjenjuje za cjelokupno sporno razdoblje, odnosno od 1. lipnja do 24. kolovoza 2004.

C.      Drugo pitanje

42.      Slijedom prethodno navedenoga, sada treba utvrditi koje se zakonodavstvo, na temelju Uredbe br. 1408/71, ima primjenjivati na radnika u okolnostima L. Kika za razdoblje koje je predmet spora u glavnom postupku.

43.      Problematičnost ovog pitanja proizlazi iz toga što se čini da Uredba br. 1408/71 u svojim kolizijskim pravilima ne navodi bilo koje pravilo koje bi se posebno primjenjivalo na slučaj poput ovoga. Zato treba ispitati ispravnost tog prvog dojma.

44.      Od mnogih slučajeva predviđenih u glavi II. („Određivanje primjenljivog zakonodavstva“; članci 13. do 17.a) Uredbe br. 1408/71 zanimaju nas samo slučajevi navedeni u članku 13. („Opća pravila“) i članku 14.b („Posebna pravila koja se primjenjuju na pomorce“)(15). Prema mojem mišljenju, od svih tih slučajeva, sljedeći slučajevi ne odgovaraju okolnostima u kojima se nalazi L. Kik:

a)      osoba zaposlena na državnom području jedne države članice (članak 13. stavak 2. točka (a)), u kojem slučaju se primjenjuje zakonodavstvo te države članice, a što nije slučaj L. Kika koji, kao što smo vidjeli, nije zaposlen na državnom području nijedne države članice ili, ako se u svrhu ovog predmeta smatra da je epikontinentalni pojas koji graniči s državom članicom područje Unije, koji nije radio na području samo jedne, nego dviju država članica (Nizozemske i Ujedinjene Kraljevine).

b)      osoba koja je samozaposlena na državnom području jedne države članice (članak 13. stavak 2. točka (b)), na koju se primjenjuje zakonodavstvo te države, a što očito ne odgovara profilu L. Kika koji je zaposlen.

c)      osoba koja je zaposlena na brodu koji nosi zastavu države članice (članak 13. stavak 2. točka (c)), u kojem slučaju se primjenjuje zakonodavstvo te države, što također ne odgovara predmetnom slučaju jer L. Kik radi na panamskom brodu.

d)      državni službenici i s njima izjednačene osobe (članak 13. stavak 2. točka (d)).

e)      osoba koja je pozvana na odsluženje vojnog roka u oružanim snagama ili u civilnu službu (članak 13. stavak 2. točka (e)).

f)      osoba koju zapošljava poduzeće kojem uobičajeno pripada, bilo na državnom području države članice ili na brodu koji nosi zastavu države članice, a koju to poduzeće upućuje na brod koji nosi zastavu druge države članice kako bi ondje obavljala posao (članak 14.b točka 1.), u kojem slučaju se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice. Očito je da ni to nije slučaj L. Kika jer nije razvidno da „uobičajeno pripada“ švicarskom poslodavcu, niti je, zbog već spomenutih razloga, radio na području Unije, kao ni na brodu koji nosi zastavu države članice.

g)      osoba koja je uobičajeno samozaposlena, bilo na državnom području države članice ili na brodu koji nosi zastavu države članice (članak 14.b točka 2.), pri čemu nijedna od tih okolnosti ne odgovara predmetnom slučaju.

h)      osoba koja obavlja posao u teritorijalnim vodama ili luci države članice (članak 14.b točka 3.), a L. Kik nije radio ni u jednom od navedenih područja.

i)      osoba zaposlena na brodu koji nosi zastavu države članice i koju za takvo zaposlenje plaća poduzeće ili osoba čije je registrirano sjedište ili mjesto poslovanja na državnom području druge države članice (članak 14.b točka 4.), na koju se primjenjuje zakonodavstvo te druge države ako boravi na državnom području te države (što nije slučaj L. Kika s obzirom na to da nije ispunjen prvi uvjet zato što radi na panamskom brodu).

45.      Budući da se nije moguće poslužiti rješenjima predviđenima za ranije navedene slučajeve, mogla bi se razmotriti mogućnost analogne primjene odredaba iz članka 14. te uredbe. Naime, nizozemska vlada predlaže analognu primjenu članka 14. stavka 2. točke (b) koja se odnosi na slučaj osobe koja je uobičajeno zaposlena na državnom području dviju ili više država članica i koja nije član putujućeg ili letačkog osoblja u poduzeću koje pruža međunarodne prijevozne usluge.

46.      Uporaba analogije svakako bi bilo legitimno rješenje za slučaj u kojemu odredbe koje se neposredno primjenjuju na pomorce, kao što je L. Kik, ne bi omogućavale određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje na taj slučaj.

47.      Međutim, jedna od odredbi koja je dio navedene uredbe, a na koju se u određenom trenutku poziva nizozemska vlada, čini nepotrebnim napor traženja rješenja utemeljenoga na analogiji. Riječ je, naime, o članku 13. stavku 2. točki (f) Uredbe br. 1408/71, u skladu s kojom se „na osobu na koju se prestaje primjenjivati zakonodavstvo države članice, bez da se na nju počne primjenjivati zakonodavstvo druge države članice u skladu s jednim od pravila navedenim u gore navedenim podstavcima […], primjenjuje […] zakonodavstvo države članice na čijem državnom području boravi u skladu s odredbama samo tog zakonodavstva“. Primjena te odredbe u predmetnom slučaju predložena je tijekom rasprave te ona, prema mojem mišljenju, u potpunosti odgovara slučaju L. Kika.

48.      Naime, kao što je utvrđeno i što nitko ne osporava, na L. Kika se do 31. svibnja 2004. primjenjivalo nizozemsko zakonodavstvo. To zakonodavstvo načelno se prestalo primjenjivati od toga datuma jer nijedno ranije preispitano pravilo predviđeno Uredbom br. 1408/71 ne upućuje na primjenu nizozemskoga prava. Ipak, ta pravila ne određuju nužno ni primjenu prava druge države članice jer radne okolnosti L. Kika ne odgovaraju nijednom od navedenih slučajeva.

49.      U slučaju s ovakvim značajkama, odnosno kod neprimjene prava koje se dotad primjenjivalo i nemogućnosti da se primijeni neko drugo pravo – što je upravo slučaj iz članka 13. stavka 2. točke (f) – Uredba br. 1408/71 se u svrhu određivanja primjenjivog zakonodavstva općenito služi kriterijem boravišta radnika. U skladu s navedenim kriterijem, na L. Kika, koji ima boravište u Nizozemskoj, i dalje se mora primjenjivati zakonodavstvo te države članice.

50.      Dakako, početni dio odredbe („na osobu na koju se prestaje primjenjivati zakonodavstvo države članice […]“) intuitivno daje do znanja da je teško moguće da njegova posljedica bude primjena zakonodavstva koje se upravo prestaje primjenjivati. Drugim riječima, ako se nizozemsko zakonodavstvo prestalo primjenjivati u slučaju L. Kika nakon 31. svibnja 2004., moglo bi djelovati začuđujuće da Uredba br. 1408/71 navodi na primjenu tog istog zakonodavstva koje se prestalo primjenjivati upravo na temelju te uredbe.

51.      Međutim, iako je zakonodavstvo – nizozemsko – koje se nakon 31. svibnja 2004. prestalo primjenjivati i koje se posljedično na temelju Uredbe br. 1408/71 ponovno počinje primjenjivati, isto, pravna osnova u skladu s kojom se navedeno zakonodavstvo najprije prestaje primjenjivati, a zatim ga treba obvezno primijeniti je različita.

52.      Naime, nizozemsko pravo primjenjivalo se do 31. svibnja 2004. jer je L. Kik do tog datuma radio za poduzeće sa sjedištem u Nizozemskoj, gdje je on ujedno boravio, radio i plaćao doprinose. U skladu s nizozemskim pravom, to se pravo prestalo primjenjivati od trenutka kada je L. Kik radio izvan Nizozemske u neprekinutom trajanju od tri mjeseca i za poslodavca koji je imao sjedište u Švicarskoj. U tim okolnostima, s obzirom na to da je ispunjen uvjet da se „[na njega] prestaje primjenjivati zakonodavstvo države članice“, kako je predviđeno u članku 13. stavku 2. točki (f) Uredbe br. 1408/71 (i „bez da se [na njega] počne primjenjivati zakonodavstvo druge države članice“), u skladu s tom istom odredbom, odlučujući kriterij za određivanje zakona koji se primjenjuje jest kriterij boravišta radnika. U predmetnim okolnostima, navedeni kriterij slučajno ponovno navodi na nizozemsko pravo, odnosno na ono isto pravo zbog čije je nemogućnosti primjene trebalo tražiti drugo primjenjivo zakonodavstvo. Iako se materijalno gledajući radi o istom pravu, činjenica je da se njegova primjena u svakom slučaju temelji na različitim pravnim osnovama: nizozemski zakon prestao se primjenjivati u trenutku kada su se promijenile radne okolnosti L. Kika (31. svibnja 2004.) te se ponovno počeo primjenjivati kada se to zahtijevalo u skladu s kriterijem određivanja primjenjivog zakona iz Uredbe br. 1408/71, u vezi sa situacijom u kojoj se nalazio L. Kik nakon 31. svibnja 2004. Nizozemski se zakon u jednom slučaju primjenjivao jer je L. Kik boravio i radio u Nizozemskoj za poduzeće sa sjedištem u toj državi članici, a u drugom zato što je taj zakon – nakon što se prestao primjenjivati zbog promjene u navedenim okolnostima – predstavljao pravo njegova mjesta boravišta.

53.      Ukratko, bez potrebe da se pribjegne analognoj primjeni odredaba iz Uredbe br. 1408/71 koje nisu predviđene za slučaj poput predmetnog, smatram da više puta navedeni članak 13. stavak 2. točka (f) pruža neposredan i glavni odgovor na pitanje u vezi sa zakonom koji se primjenjuje u ovom predmetu.

54.      Stoga, kao drugi prijelazni zaključak, Sudu predlažem da na drugo pitanje odgovori na način da se, u skladu s člankom 13. stavkom 2. točkom (f) Uredbe br. 1408/71, na L. Kika primjenjuje zakonodavstvo Nizozemske kao područja njegova boravišta.

VII. Zaključak

55.      Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na postavljena pitanja odgovori na sljedeći način:

„1.      U okolnostima predmeta u glavnom postupku, za cjelokupno sporno razdoblje primjenjuje se Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996.

2.      U skladu s člankom 13. stavkom 2. točkom (f) Uredbe br. 1408/71, zakonodavstvo koje se primjenjuje na radnika u okolnostima predmeta u glavnom postupku zakonodavstvo je države članice na čijem području boravi navedeni radnik.“

1  _      Izvorni jezik: španjolski

2  – Uredba Vijeća od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 307/1999 od 8. veljače 1999. (SL L 38, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 153., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71)

3  – SL L 179, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 4., svezak 2., str. 86.)

4  –      Sporazum o slobodnom kretanju osoba između Europske zajednice i njezinih država članica s jedne strane i Švicarske Konfederacije s druge strane, koji je potpisan u Luxembourgu 21. lipnja 1999., odobren u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća i Komisije 2002/309/EZ, Euratom o Sporazumu o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji od 4. travnja 2002. (SL L 114, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 60., str. 3.). U daljnjem tekstu: Sporazum EZ-Švicarska.

5  –      Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., odlomak 3., str. 160.).

6  –      Odluka između Europske zajednice i njezinih država članica s jedne strane i Švicarske Konfederacije s druge strane o slobodnom kretanju osoba od 31. ožujka 2012. o zamjeni Priloga II. tom Sporazumu o koordinaciji sustavâ socijalne sigurnosti (SL L 103, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 319.).

7  – Presuda od 29. lipnja 1994. (C-60/93, EU:C:1994:271).

8 –      L. Kik od 25. kolovoza 2004. do 31. prosinca 2004. nije radio u Nizozemskoj, dok je na području države članice radio svega osamnaest dana. U tom je razdoblju (kao zaposlenik istog švicarskog poslodavca) poslovnu djelatnost obavljao u sljedećim područjima: a) od 25. kolovoza do 14. rujna: tri dana u međunarodnim vodama i osamnaest dana u španjolskom epikontinentalnom pojasu; b) od 21. listopada do 17. studenoga: sedam dana u međunarodnim vodama i dvadeset i jedan dan u australskim teritorijalnim vodama; c) od 15. do 31. prosinca: sedamnaest dana u australskim teritorijalnim vodama.

9  – C-347/10 (EU:C:2012:17), t. 35. do 37.

10  – Salemink, t. 35.

11  – Salemink, t. 36.

12  – U tom smislu, osobito vidjeti presudu od 12. srpnja 1984., Prodest (237/83, EU:C:1984:277), t. 6.

13  – Presuda od 27. rujna 1989., Lopes da Veiga (9/88, EU:C:1989:346), t. 17.

14  – Točka 27. njezinih pisanih očitovanja.

15  – S obzirom na okolnosti L. Kika, očito se ne primjenjuju članci 14. i 14.a („Posebna pravila koja se primjenjuju na […], osim na pomorce“), članak 14.c („Posebna pravila koja se primjenjuju na osobe koje su istodobno […] zaposlene […] i samozaposlene […]“), članak 14.d („Razne odredbe“, koje se odnose na slučajeve navedene u člancima 14., 14.a i 14.c te na slučaj umirovljenika), članci 14.e i 14.f („Posebna pravila koja se primjenjuju na […] državne službenike […]“), članak 15. („Pravila o dobrovoljnom osiguranju ili izbornom produženom osiguranju“), članak 16. („Posebna pravila u vezi s osobama koje zapošljavaju diplomatske misije […]“), članak 17. („Iznimke“ […], koje države članice određuju međusobnim ugovorom) i članak 17.a („Posebna pravila u vezi korisnika mirovina […]“).