Available languages

Taxonomy tags

Info

References in this case

Share

Highlight in text

Go

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PAOLA MENGOZZIJA

od 5. srpnja 2016.(1)

Spojeni predmeti C-164/15 P i C-165/15 P

Europska komisija

protiv

AerLingusa i Ryanaira

„Žalba – Državne potpore – Irski porez na putnike u zračnom prometu – Primjena različitih tarifa – Snižena tarifa za letove s odredištima koja se nalaze najviše 300 km od Dublina – Prednost – Selektivni karakter – Ocjena u slučaju u kojem porezna mjera može predstavljati ograničenje slobode pružanja usluga – Povrat – Trošarine – Posljedice prednosti na klijente poduzetnika korisnika“





1.        U ovim spojenim postupcima Komisija traži djelomično ukidanje presuda koje je Opći sud donio 5. veljače 2015. u predmetima T-473/12, Aer Lingus/Komisija (EU:T:2015:78, u daljnjem tekstu: presuda Aer Lingus) i T-500/12, Ryanair/Komisija (EU:T:2015:73, u daljnjem tekstu: presuda Ryanair) (u daljnjem tekstu zajedno: pobijane presude). Tim se žalbama postavlja pitanje treba li Komisija, i u kojem opsegu, pri utvrđivanju iznosa potpore koju treba vratiti uzeti u obzir okolnost da su korisnici potpore koji su ostvarili gospodarsku prednost tu prednost prenijeli na svoje klijente.

2.        Aer Lingus i Ryanair (u daljnjem tekstu zajedno: žalitelji) podnijeli su, svaki zasebno, protužalbu na iste presude, kojom su postavili nekoliko pitanja koja se odnose na kvalifikaciju državne mjere kao potpore, posebno ako takva mjera istodobno može biti ograničenje neke temeljne slobode.

I –    Okolnosti spora

3.        Okolnosti spora koje proizlaze iz pobijanih presuda mogu se sažeti kako slijedi:

4.        Irska je 30. ožujka 2009. uvela trošarinu pod nazivom „Air Travel Tax“ (porez na zračni prijevoz, u daljnjem tekstu: PZP) koju za svakog putnika koji se ukrcao na let u irskoj zračnoj luci izravno naplaćuju zračni prijevoznici(2). U trenutku uvođenja PZP se obračunavao na temelju udaljenosti između zračne luke odlaska i zračne luke dolaska te je njegova stopa iznosila dva eura u slučaju leta prema zračnoj luci koja se nalazi najviše 300 km od zračne luke Dublin, odnosno deset eura u svim ostalim slučajevima.

5.        Ryanair je Komisiji podnio dvije različite pritužbe u pogledu PZP-a, jednu koja se odnosila na povredu odredbi o državnim potporama i drugu temeljenu na članku 56. UFEU-a i Uredbi br. 1008/2008(3). Nakon druge od tih dviju pritužbi, Komisija je pokrenula istragu o mogućoj povredi odredbi o slobodi pružanja usluga i irskim je nadležnim tijelima 18. ožujka 2010. uputila pismo opomene (u daljnjem tekstu: pismo opomene irskim nadležnim tijelima). Irska je tako 1. ožujka 2011. izmijenila pravila obračuna PZP-a i uvela jedinstvenu tarifu od tri eura primjenjivu neovisno o prijeđenoj udaljenosti(4). Komisija je nakon toga zaključila istragu.

6.        Komisija je 13. srpnja 2011. pokrenula formalni postupak ispitivanja u smislu članka 108. stavka 2. UFEU-a, čiji je predmet bila snižena tarifa primjenjiva u okviru PZP-a u razdoblju od 30. ožujka 2009. do 1. ožujka 2011. Dana 25. srpnja 2012. donijela je Odluku 2013/199/EU o državnoj pomoći SA.29064 (11/C, ex 11/NN). Različite porezne tarife koje Irska primjenjuje na zračni prijevoz (u daljnjem tekstu: osporavana odluka)(5). U članku 1. te odluke utvrđeno je da je nespojiva s unutarnjim tržištem državna potpora koju je Irska nezakonito dodijelila u razdoblju od 30. ožujka 2009. do 1. ožujka 2011., povredom članka 108. stavka 3. UFEU-a, u obliku snižene porezne tarife na zračni prijevoz za sve letove zrakoplovom koji može prevesti više od 20 putnika i ne koristi se u vojne svrhe ili za državne potrebe, s polaskom iz zračne luke s više od 10 000 putnika godišnje prema jednom od odredišta koje se nalazi najviše 300 km od zračne luke Dublin. Irska je na temelju članka 4. stavka 1. bila dužna vratiti potporu. U uvodnoj izjavi 70. odluke određena je potpora u iznosu razlike između snižene tarife PZP-a i standardne tarife od deset eura (odnosno osam eura, koja se obračunava po svakom putniku) te su među korisnicima potpore navedeni žalitelji.

II – Postupak pred Općim sudom i pobijane presude

7.        Aer Lingus i Ryanair su 1. studenoga 2012., odnosno 15. studenoga 2012., Općem sudu podnijeli tužbu za poništenje osporavane odluke. Svaki je žalitelj istaknuo pet tužbenih razloga u prilog svojoj tužbi.

8.        U pobijanim presudama Opći je sud ispitao i odbio peti tužbeni razlog naveden u objema tužbama, kojim je osporena navodna povreda obveze obrazlaganja(6), i četvrti tužbeni razlog Ryanaira, koji se odnosi na to da Komisija navodno nije obavijestila o odluci o povratu(7). Protužalbe se ne odnose na te dijelove pobijanih presuda. Opći je sud zatim ispitao i odbio prvi tužbeni razlog naveden u objema tužbama, kojim se, u biti, osporavala kvalifikacija snižene tarife PZP-a kao potpore. Ti su dijelovi pobijanih presuda predmet protužalbi. Naposljetku, Opći je sud ispitao i djelomično prihvatio treći i četvrti tužbeni razlog Aer Lingusa te drugi i treći tužbeni razlog Ryanaira, koji su se odnosili na načine izračuna iznosa potpore. Žalbe Komisije odnose se na te dijelove pobijanih presuda.

9.        U točki 1. izreke pobijanih presuda, Opći je sud je poništio članak 4. osporavane odluke „u dijelu u kojem se njime nalaže povrat potpore od korisnika u iznosu određenom u visini od osam eura po putniku u uvodnoj izjavi 70. navedene odluke“. Pobijanim se presudama tužbe u preostalom dijelu odbijaju (točka 2. odnosnih izreka) i nalaže se Komisiji snošenje, osim vlastitih, i polovine troškova Aer Lingusa i Ryanaira (točka 3. odnosnih izreka).

III – Analiza

10.      Žalbe Komisije odnose se na točku 1. izreke pobijanih presuda. Uz potporu Irske, Komisija traži od Suda da ukine tu točku izreke, u potpunosti odbaci tužbe pred Općim sudom ili, podredno, vrati predmete Općem sudu na ponovno odlučivanje te naloži Aer Lingusu i Ryanairu snošenje troškova (ili naknadno odluči o njima u slučaju vraćanja na ponovno odlučivanje). U prilog svojim objema žalbama Komisija ističe jedan žalbeni razlog koji se odnosi na povredu Općeg suda koja se tiče članka 108. stavka 3. UFEU-a i članka 14. Uredbe br. 659/1999(8).

11.      Međutim, protužalbe se odnose na točku 2. izreke pobijanih presuda u kojoj je Opći sud odbacio tužbe Aer Lingusa i Ryanaira „u preostalom dijelu“. Aer Lingus i Ryanair od Suda traže da ukine tu točku izreke, poništi osporavanu odluku i naloži Komisiji snošenje troškova. U protužalbama je istaknut po jedan protužalbeni razlog podijeljen u četiri dijela, koji se odnosi na odbijanje Općeg suda tužbenih razloga Aer Lingusa i Ryanaira koji se odnose na kvalifikaciju snižene tarife koja se primjenjivala u okviru PZP-a kao potpore.

12.      Počet ću s analizom protužalbi jer se odnose na aspekt pobijanih presuda (kvalifikacija predmetne mjere kao potpore) koji logično prethodi aspektu koji je predmet žalbi (zakonitost naloga za povrat).

A –    Protužalbe

13.      Prigovori koje su istaknuli Aer Lingus i Ryanair u odnosnim protužalbama i argumenti u njihov prilog u velikom se dijelu podudaraju. Radi praktičnosti, kada je to moguće, podijelit ću ih po skupinama i zajednički ispitati.

1.      Prigovor u pogledu pogreške koja se tiče prava koju je Opći sud navodno počinio smatrajući da je nezakonita narav mjere nebitna za njezinu kvalifikaciju kao državne potpore (prvi dio jedinog protužalbenog razloga Aer Lingusa).

a)      Presuda Aer Lingus

14.      Prvi prigovor koji je istaknuo Aer Lingus u okviru svojeg jedinog protužalbenog razloga odnosi se na točku 43. presude Aer Lingus u kojoj Opći sud podsjeća, uvodno, da je pojam potpore objektivan i da pitanje postojanja prednosti u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a „treba ispitati uzimajući u obzir učinke zabrane natjecanja koje je prouzročila predmetna mjera, a ne druge elemente, kao što su zakonitost mjere temeljem koje je dodijeljena potpora“.

b)      Sažeti prikaz argumenata stranaka

15.      Aer Lingus tvrdi da se radi o pogrešci koja se tiče prava ako točku 43. presude Aer Lingus valja tumačiti u smislu da pri analizi postojanja selektivne prednosti ni u kojem slučaju ne treba uzeti u obzir činjenicu da je predmetna nacionalna mjera djelomično nezakonita ili da je dio nezakonite mjere. Prema mišljenju Aer Lingusa, neuzimanje u obzir nezakonitosti nacionalne mjere iz koje proizlazi navedena prednost protivno je sudskoj praksi Suda i Općeg suda, u skladu s kojom postojanje potpore treba ocijeniti s obzirom na cjelokupnu mjeru i kontekst u kojem se ona nalazi. Aer Lingus podsjeća da je pred Općim sudom tvrdio da je viša tarifa PZP-a nezakonita jer je protivna članku 56. UFEU-a i Uredbi br. 1008/2008 te da PZP plaćen po toj tarifi podliježe povratu. Ako se utvrdi, takva je nezakonitost bitna za ocjenu postojanja i opsega navodne gospodarske prednosti u korist zračnih prijevoznika na koje se primjenjuje niža tarifa. Naime, takva prednost ne proizlazi iz okolnosti da je Irska propustila od tih poduzetnika naplatiti nezakonit porez te se ona u svakom slučaju sastoji samo od koristi od trenutačne primjene niže tarife, pri čemu nije potrebno podnijeti zahtjev za povrat.

16.      Komisija i irska vlada odbijaju prigovor s vrlo sličnim argumentima.

c)      Ocjena

17.      Prema mojemu mišljenju, prigovor o kojem je riječ proizlazi iz pogrešnog tumačenja točke 43. presude Aer Lingus. U prvom se dijelu te točke Opći sud parafraziranjem poziva na ustaljenu sudsku praksu koju je osim toga naveo i sam Aer Lingus u svojoj protužalbi, prema kojoj članak 107. stavak 1. UFEU-a određuje državne intervencije s obzirom na njihove učinke(9). Na temelju te sudske prakse ni situacija javnih ili privatnih subjekata koji dodjeljuju potporu(10) ni postupci ili izjave institucija Unije(11), a ni oblik, uzrok ili svrha(12) državnih intervencija nisu dostatni da se one ne kvalificiraju ipso facto kao potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, ali mogu, ovisno o potrebi, biti bitni za ocjenu spojivosti tih intervencija s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. UFEU-a(13), odnosno pri utvrđivanju obveze povrata(14).

18.      Temeljeći se na navedenoj sudskoj praksi, Opći sud u drugom dijelu točke 43. presude Aer Lingus, tvrdi, u biti, da zakonitost državne mjere nije bitna za ocjenu postojanja prednosti u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a. Iz tumačenja cijele točke proizlazi prešutno, ali jasno rasuđivanje u pozadini takve tvrdnje, odnosno da ako se utvrdi selektivna prednost, nije samo po sebi dovoljno to što mjera može biti nezakonita na temelju unutarnjeg prava ili prava Unije ili na temelju oba da se ona ne kvalificira kao potpora, što se potvrđuje pozivanjem na presudu DHL Aviation i DHL Hub Leipzig/Komisija (T-452/08, EU:T:2010:427). Tom je odlukom Opći sud odbio argument društava tužitelja prema kojemu zbog okolnosti da su predmetne mjere potpore sadržane u sporazumu koji treba smatrati ništavnim na temelju njemačkog prava jer je sklopljen povredom članka 88. stavka 3. Ugovora o EZ-u i time nije izvršiv, ta društva zapravo nisu ostvarila gospodarsku prednost koja može biti predmet povrata(15). U točki 40. presude, na koju se poziva u točki 43. presude Aer Lingus, Opći sud tvrdio je da se mogućom ništavnošću ab origine ugovornih odredbi na temelju njemačkog prava ne dovodi u pitanje činjenica da su društva tužitelji stvarno ostvarila prava iz tih odredbi na temelju kojih im je dana prednost na tržištu u odnosu na njihovu konkurenciju te, u konkretnom slučaju nije utjecala na obvezu povrata potpore od koje su društva konkretno imala korist(16). Iako je, stoga, ostavio otvorenom mogućnost neke vrste utjecaja moguće nezakonitosti državne mjere na nalog za povrat. Opći sud je odlučno isključio mogućnost utjecaja te nezakonitosti na kvalifikaciju gospodarske korist koja je konkretno ostvarena od strane jednog ili svih predmetnih poduzetnika kao „prednosti“ u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a.

19.      Protivno tvrdnjama Aer Lingusa, tvrdnja kao ona Općeg suda prema kojoj moguća nezakonitost državne mjere (ili povezane mjere) nije bitna ako iz analize njezinih učinaka proizlazi da se njome jednom ili više poduzetnika konkretno dodjeljuje selektivna prednost kojom se narušava tržišno natjecanje, ne znači isključiti a priori to da se takvom nezakonitošću ne utječe na utvrđivanje navedenih učinaka, što nije protivno, stoga, ni prethodnim slučajevima na koje se pozvao Aer Lingus, koji se odnose na povrat tarifa naplaćenih povredom prava Unije ili plaćanje iznosa s naslova naknade štete koju su prouzročila nadležna tijela javne vlasti(17). Naime, ni u jednom od tih prethodnih slučajeva, Sud nije isključio kvalifikaciju predmetne mjere kao potpore zbog nezakonitost ili protupravnosti povezane intervencije države(18), već zbog toga što se u mjeri namijenjenoj uklanjanju posljedica takve intervencije za primatelja mjere nije mogla razaznati prednost kojom se narušava tržišno natjecanje. Stoga, povrat poreza naplaćenog povredom prava Unije, ako se razmatra s uplatom koju su prethodno izvršili poduzetnici porezni obveznici, koja se smatrala neopravdanim plaćanjem s obzirom na nezakonitost akta kojim je nametnuta, bio je gospodarski neutralna transakcija za te poduzetnike(19). Isto se može reći za naknadu štete na teret države, koju su svojim postupanjem prouzročila nadležna tijela javne vlasti(20). Međutim, u konkretnom je slučaju situacija bitno drukčija. Svrha prednosti od koje je prema osporavanom odlukom Aer Lingus imao koristi na unutarnjim letovima (odnosno primjene niže porezne tarife od one koju Komisija smatra uobičajenom) nije bila nadoknaditi nepogodnost koju je pretrpio Aer Lingus zbog prethodne nezakonite intervencije države te se ona stoga za njega pretvorila u neto korist (neovisno o utvrđivanju i količini te koristi)(21). Što se tiče presude ThyssenKrupp Acciai Speciali Terni/Komisija (T-62/08, EU:T:2010:268), na koju se Aer Lingus isto tako pozvao u prilog svojim argumentima, i kako je ispravno istaknula Komisija, ona se nije odnosila na to što država nije naknadila štetu prouzročenu prethodnom nezakonitom mjerom, već na odštetu za izvlaštenje(22).

20.      Kada se razmatra u prethodno navedenom smislu, čini se, stoga, da je točka 43. presude Aer Lingus u skladu kako sa sudskom praksom Općeg suda tako i sa sudskom praksom Suda na koju se poziva u točki 17. supra i nije protivna slučajevima na koje se poziva u točki 19. supra. Stoga, u toj točki nema pogreške koja se tiče prava na koju se žali Aer Lingus u okviru prvog prigovora svojeg jedinog protužalbenog razloga.

2.      Prigovori o navodnim pogreškama koje se tiču prava koje je počinio Opći sud smatrajući da nezakonitost više tarife PZP-a nije protivan kvalifikaciji kao uobičajene tarife za potrebe primjene članka 107. UFEU-a (drugi dio jedinog protužalbenog razloga Aer Lingusa; drugi dio jedinog protužalbenog razloga Ryanaira).

a)      Pobijane presude

21.      U odnosnim prvostupanjskim tužbama, Aer Lingus i Ryanair tvrdili su u okviru svojeg prvog tužbenog razloga da Komisija nije mogla višu tarifu PZP-a smatrati referentnom tarifom za potrebe ocjene postojanja selektivne prednosti jer je ta tarifa protivna članku 56. UFEU-a. U točki 58. presude Aer Lingus i točki 83. presude Ryanair, Opći sud tvrdio je da ti prigovori počivaju na pogrešnoj pretpostavci, odnosno da je u pismu opomene irskim vlastima Komisija utvrdila da ta tarifa, a ne oporezivanje unutarnjih letova i letova unutar Zajednice po različitim tarifama, predstavlja ograničenje odredbi Ugovora o slobodi kretanja usluga.

b)      Sažeti prikaz argumenata stranaka

22.      Oba tužitelja tvrde da ako oporezivanje letova unutar Zajednica po tarifi većoj od one koja se primjenjuje na unutarnje letove predstavlja ograničenje sloboda pružanja usluga, tu tarifu treba obavezno priznati kao nezakonitu. To jasno proizlazi iz sudske prakse Suda(23), a posebno iz presude Stylianakis (C-92/01, EU:C:2003:72)(24). Ryanair dodaje da, osim što je nerazumno, uvođenje više tarife koja je priznata kao nezakonita referentna tarifa za potrebe analize u području državnih potpora protivno je načelima jedinstvenosti i usklađenosti prava Unije te se njime dovodi u pitanje korisni učinak nadzora nad potporama jer odvraća poduzetnike od prijavljivanja sličnih poreznih mehanizama ako su imali i minimalne koristi od niže tarife.

23.      Koristeći se uvelike sličnim argumentima, Komisija i irska vlada tvrde da su predmetni prigovori neosnovani. Osim toga su, prema mišljenju Komisije, argumenti Ryanaira nevaljani.

c)      Ocjena

24.      Argumenti koje su istaknuli Aer Lingus i Ryanair, prema mojem mišljenju, ne dovode ozbiljno u pitanje zaključak Općeg suda prema kojemu su ta dva društva pošla od pogrešne pretpostavke. Neovisno o konačnoj ili nekonačnoj naravi te tvrdnje sadržane u pismu opomene irskim vlastima(25), jasno je, prema mojemu mišljenju, da se pitanje spojivosti s odredbama u području slobode kretanja usluga ne postavlja samim nametanjem tarife od deset eura za letove s odredištima koja se nalaze najviše 300 km od Dublina (što su zapravo skoro svi letovi unutar Zajednice) već cjelokupnom strukturom tarife. Točnije, smatram da nije posve točna ni tvrdnja da je razlog navedenim dvojbama samo razlikovanje tarifa, već činjenica da je to razlikovanje dovelo do nametanja, bez očitog prihvatljivog opravdanja(26), skupljih uvjeta za letove unutar Zajednice nego za domaće letove ili, što je isto, nametanja jeftinijih uvjeta za domaće letove u odnosu na letove unutar Zajednice. Protivno zahtjevima tužitelja, ta je analiza potvrđena, a ne pobijena presudom Stylianakis (C-92/01, EU:C:2003:72), čiji je predmet bio porez slične strukture porezu koji je predmet ovog postupka(27). U toj je presudi Sud tvrdio da, s obzirom na to da pristojbe zračnih luka izravno i automatski utječu na cijene putovanja, razlikovanje iznosa pristojbi koje snose putnici automatski utječe na cijenu prijevoza(28). Nakon što je utvrdio da se bez obzira na prividnu neutralnost kriterija razlikovanja iznosa predmetne tarife veći iznos točno odnosio na letove koji nisu domaći letovi(29), Sud je zaključio da se odredbe o slobodi kretanja usluga odnose na „mjeru koju je donijela država članica, kao što je mjera koja je predmet glavnog postupka, kojom se na bitan dio letova s odredištem u drugim državama članicama nameće viša pristojba zračnih luka od one koja se primjenjuje na nacionalne letove navedene države članice“. Osim toga, taj je zaključak bio izričito podredan uvjetu prema kojem nije dokazano „da se tim pristojbama plaćaju zrakoplovne usluge zračnih luka potrebne za postupanje s putnicima i da je cijena navedenih usluga pruženih putnicima s odredištem u drugim državama članicama viša u omjeru istovjetnom cijeni usluga potrebnih za postupanje s putnicima na domaćim letovima“. Prema mišljenju Suda, jasno je zbog poreznog sustava razmatranog u cijelosti u odnosu na njegove učinke i ciljeve, a ne na jedan njegov izolirani element, ovisno o slučaju nastaju zapreke slobodi pružanja usluga nespojivih s pravom Unije.

25.      Stoga Opći sud nije počinio pogreške za koje mu prigovaraju tužitelji niti je bio proturječan kada je u točki 58. presude Aer lingus i u točki 83. presude Ryanair smatrao da teze tužitelja polaze od pogrešne pretpostavke prema kojoj je viša tarifa PZP-a sama po sebi bila nezakonita.

26.      Osim toga, razmatrajući PZP sa stajališta tužitelja u smislu podjele, zaključak prema kojemu to što je PZP protivan pravilima o slobodi pružanja usluga obvezno podrazumijeva nezakonitost više tarife (rectius dijela te tarife koji prelazi nižu tarifu) nikako mi se ne čini automatskim. Naime, s obzirom na podatke sadržane u osporavanoj odluci iz kojih proizlazi da je samo 10 – 15 % svih letova na koje se primjenjivala tarifa zadovoljavala uvjete za primjenu tarife od dva eura bilo bi ispravnije tvrditi da je „nezakonit element“ poreza upravo niža tarifa jer odstupa od općeprimjenjive tarife te se njome zapravo omogućuje porezno smanjenje društvima koja obavljaju domaće letove (u opsegu razlike između više i niže tarife)(30). Stoga, protivno tvrdnjama Aer Lingusa, Komisija je u osporavanoj odluci utvrdila da prednost poduzetnika koji su se u razmatranom razdoblju bavili unutarnjim letovima ne leži u činjenici da se na ta društva nije primjenjivao dodatni nezakoniti porez, već u činjenici da su u pogledu tih letova imali koristi od poreznog oslobođenja koje je istodobno dovelo do državne potpore i ograničenja slobode pružanja usluga prema tumačenju koje je Sud već imao priliku ispitati(31).

27.      Naposljetku, ako bi se u smislu koji žele tužitelji i smatralo da je, s obzirom na utvrđenje sadržano u pismu opomene irskim nadležnim tijelima, tarifa od deset eura primijenjena na letove unutar Zajednice nezakonita u opsegu u kojem prouzrokuje ograničenje slobode pružanja usluga, time se ne bi isključila, prema mojem, mišljenju, mogućnost Komisije da prihvati tu tarifu kao referentnu tarifu za analizu selektivne naravi prednosti od koje su imali koristi zrakoplovni prijevoznici podvrgnuti nižoj tarifi. Ne smatram, naime, da takva pravna kvalifikacija može sama po sebi utjecati na primjerenost navedene tarife kao dokaza postojanja i selektivnosti prednosti koju su ostvarili ti prijevoznici. U ovoj fazi razmatranja državne mjere, analiza Komisije se, naime, odnosi na učinke te mjere u referentnom razdoblju. Iz toga slijedi da čimbenici koji nisu na to konkretno utjecali u načelu nisu bitni. Nekoliko navoda u tom smislu proizlazi iz presude od 3. ožujka 2005., Heiser (C-172/03, Zb., EU:C:2005:130), koju je navela Komisija, premda su okolnosti predmetnog slučaja objektivno različite od okolnosti slučaja koji je doveo do navedene odluke. U tom je slučaju Sud isključio to da se mogućom nesukladnošću s pravom Zajednice u pogledu mjere kojom se nameće obveza kojeg je tužitelj bio oslobođen može spriječiti da se to oslobođenje smatra prednošću u smislu odredbi u području potpora. Prema mišljenju Suda, svrha navedene mjere, naime, bila je „proizvoditi učinke sve dok ne bude ukinuta ili barem dok se ne utvrdi njezina nezakonitost“. U konkretnom slučaju, pa i pod pretpostavkom, kako napominje Aer Lingus, da je za razliku od predmeta Heiser nezakonitost PZP-a po različitim tarifama potpuno utvrđena u pismu opomene irskim vlastima, treba istaknuti da se time ipak nije spriječila naplata tarife u referentnom razdoblju, polovina kojeg je uostalom prethodila pismu opomeni(32), ni učinke koji se povezuju s primjenom različitih tarifa.

28.      Iz prethodno navedenog proizlazi da je neutemeljen i argument koji je istaknuo Ryanair, prema kojemu je Komisija uvođenjem tarife od deset eura, koju Ryanair smatra nezakonitom, kao referentne tarife, povrijedila načela jedinstvenosti i usklađenosti prava Unije. Kao što je podrobnije objašnjeno u nastavku, u ovom se postupku postavlja osjetljivo pitanje koordinacije dvaju skupova pravila Ugovora u pogledu sloboda i državnih potpora, ali ne u smislu koji je naveo Ryanair u predmetnom prigovoru.

29.      Na temelju prethodnih razmatranja smatram da su prigovori koje su istaknuli tužitelji u odnosu na navodnu nezakonitost više tarife PZP-a neosnovane i da ih stoga valja odbiti.

3.      Prigovor koji se odnosi na pogrešku koja se tiče prava koju je navodno počinio Opći sud smatrajući nebitnom činjenicu da su niža i viša tarifa PZP-a uvedeni istim propisom (četvrti dio jedinog protužalbenog razloga Ryanaira).

a)      Presuda Ryanair

30.      Ryanair je pred Općim sudom kritizirao to što je Komisija i s drukčijeg stajališta odabrala smatrati višu tarifu od deset eura „uobičajenom“. Prema mišljenju Ryanaira, za razliku od tipičnog slučaja u području potpora porezne naravi, u konkretnom slučaju nije bilo razlike između već postojećeg općeg poreznog sustava i naknadno uvedenih mjera s ciljem stavljanja u povoljniji položaj ili diskriminacije određene kategorije poreznih obveznika. Nepostojanjem takve razlike onemogućeno je, prema mišljenju Ryanaira, tumačenje niže tarife PZP-a kao iznimke u odnosu na višu tarifu. U točki 89. presude Rynair Opći je sud odbio taj argument podsjećajući da se člankom 107. stavkom 1. UFEU-a državne intervencije ne razlikuju na temelju tehnika kojima se koriste nacionalne vlasti i da zato činjenica da su obje tarife PZP-a istodobno uvedene nije bitna s obzirom na to da je Komisija dostatno utvrdila razloge koji su je doveli do toga da tarifu od dva eura smatra odstupanjem od tarife od deset eura.

b)      Sažeti prikaz argumenata stranaka

31.      Prema mišljenju Ryanaira, istodobno uvođenje više i niže tarife PZP-a nije samo „tehničko“ pitanje, kao što to navodi Opći sud. Naime, irske vlasti nikada ne bi uvele višu tarifu da istodobno nisu uvele nižu tarifu, a dokaz je toga činjenica da su naknadno te dvije tarife zamijenile jedinstvenom tarifom od tri eura umjesto da su jednostavno ukinule „iznimku“ koju je predstavljala tarifa od dva eura. Osim toga, Ryanair tvrdi da je, štoviše, učestalost oporezivih transakcija jedan od elemenata koji treba uzeti u obzir pri utvrđivanju „standardne“ stope oporezivanja, ali nije nužno odlučujući element.

32.      Komisija smatra prigovor neosnovanim, dok irske vlasti smatraju da je djelomično nevaljan, a djelomično nedopušten.

c)      Ocjena

33.      Kao i Komisija, smatram da je predmetni prigovor neosnovan(33). Okolnost u kojoj su u okviru određenog sustava istodobno donesene mjera kojom neki poduzetnici ostvaruju korist u obliku djelomičnog ili potpunog oslobođenja obveze koja bi im inače bila nametnuta i mjera kojom se nameće navedena obveza koja u načelu nije bitna za ocjenu selektivnosti navedene koristi te je u okviru nje moguće zaključiti da se prvom mjerom izuzima druga. Kako je točno podsjetio Opći sud u osporavanoj točki presude Ryanair, Sud je već imao priliku pojasniti u presudi British Aggregates/Komisija (C-487/06 P, EU:C:2008:757, t. 89.), da članak 107. stavak 1. UFEU-a određuje državne intervencije s obzirom na njihove učinke, a time neovisno o tehnikama koje se koriste. Sud je stoga u toj presudi smatrao nebitnom okolnost u kojoj prednost za poduzetnike korisnike nije proizašla iz odobravanja oslobođenja, već iz načina na koji je bilo ograničeno područje primjene ratione materiae predmetne porezne mjere(34). U presudi Komisija/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina (C-106/09 P i C-107/09 P, EU:C:2011:732, t. 92), na koju se također poziva u točki 89. presude Ryanair, Sud je pojasnio da bi bilo protivno sudskoj praksi koja daje prednost analizi učinaka u području potpora obuhvatiti kriterij selektivnosti u smislu da se njime pretpostavlja da, kako bi se mogao kvalificirati kao selektivan, porezni sustav mora biti osmišljen u skladu s određenom regulatornom tehnikom, što bi za posljedicu imalo trenutačnu nemogućnost nadzora poreznih nacionalnih pravila u području državnih potpora samo zato što je na njih primijenjena drukčija regulatorna tehnika iako pravno i/ili činjenično proizvode iste učinke. Osim toga, ta je pojašnjenja Sud dao u slučajevima složenih poreznih sustava koji su, umjesto da su propisivali opća pravila za sve poduzetnike i odstupanja od njih u korist određenih poduzetnika, doveli do istovjetnog rezultata tako da su potvrdili i kombinirali porezna pravila na način da je njihova primjena dovela do različitog poreznog pritiska u odnosu na različite poduzetnike (presuda Komisija /Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina, EU:C:2011:732, t. 93.), odnosno ograničili su područje primjene poreza na način da su isključili određene poduzetnike koji su se nalazili u usporedivoj situaciji u odnosu na ciljeve predmetnog sustava (presuda British Aggregates/Komisija (C-487/06 P, EU:C:2008:757, t. 89.). Međutim, u konkretnom je slučaju sustav relativno jednostavan i u okviru njega , iako po različitim stopama, porezu su podvrgnuti svi poduzetnici koji obavljaju gospodarsku djelatnost kojom se stvara porez.

34.      Uostalom, i ako se prizna, kao što tvrdi Ryanair, da učestalost oporezivih transakcija samo po sebi nije odlučujući element za utvrđivanje standardne stope oporezivanja u okviru određenog poreznog sustava, u binarnom sustavu kao što je sustav različitih tarifa PZP-a u kojemu je znatan postotak oporezivih letova (10 % – 15 % prema podacima koje su Komisiji dostavila irska nadležna tijela i koje Ryanair nije osporio) podvrgnut nižoj jedinstvenoj tarifi, dok je ostatak transakcija podvrgnut višoj jedinstvenoj tarifi, teško je ne zaključiti da prva tarifa ne izuzima drugu. Čini mi se da se jedinim argumentom koji je iznio Ryanair kako bi osporio taj zaključak, odnosno da se navedenim postotcima samo odražava namjera irskih vlasti da dodijele potporu prijevozniku Aer Arann i podrže unutarnje letove i djelatnosti nacionalnih zračnih luka nauštrb prijevoznika koji obavljaju međunarodne letove koji su brojniji i ekonomski bitniji, potvrđuje, a ne pobija odstupajuća narav niže tarife. Čini se, uostalom, da tim argumentom Ryanair upućuje na to da intervencija u potporu Aer Aranna nije bila ograničena na poreznu olakšicu za unutarnje letove, već je dovela do prekomjernog i „neuobičajenog“ oporezivanja prijevoznika koji obavljaju međunarodne letove. I pod pretpostavkom da je stopa oporezivanja kojoj su bili podvrgnuti skoro svi međunarodni letovi bila namjerno određena u neuobičajeno visokom iznosu s ciljem stavljanja Aer Aranna u povoljniji položaj, čini mi se da je sam pristup kojim se dopušta potpuna ocjena razmjera te prednosti upravo smatrati tu stopu oporezivanja referentnom točkom za potrebe primjene odredbi u području potpora. S druge strane, ne može se smatrati, niti to tvrdi Ryanair, da i ako se prizna da je namjera irskih nadležnih tijela bila diskriminirati ili oslabjeti prijevoznike koji obavljaju međunarodne letove s ciljem stavljanja u povoljniji položaj prijevoznika koji je konkurencija potonjim dvama prijevoznicima u odnosu na domaće linije, korist koju su prvi navedeni prijevoznici stvarno imali na tim linijama treba drukčije ocijeniti jer se jednostavno radi o „nuspojavi“ državne intervencije. Naime, kao što sam već imao priliku podsjetiti, ono što je bitno u području potpora su učinci predmetne mjere, neovisno o namjerama države koja dodjeljuje potporu. U tom smislu, okolnost da je Ryanair imao razmjerno manju korist od tarife od dva eura u odnosu na druge zračne prijevoznike(35) nebitna je u opsegu u kojem se utvrdi da je stvarno iskoristio tu prednost(36).

35.      Naposljetku, kako je istaknula Komisija, Sud i Opći sud već su imali priliku baviti se poreznim sustavima u kojima su istodobno uvedeni pravilo kojim se dodjeljuje obveza i pravilo kojim se predviđa oslobođenje od iste obveze. Osim u slučajevima koje je navela Komisija, pozivam se, primjera radi, na predmete koji su doveli do presuda Adria-Wien Pipeline i Wietersdorfer & Peggauer Zementwerke (C-143/99, EU:C:2001:598)(37) i Air Liquide Industries Belgium (C-393/04 i C-41/05, EU:C:2006:403)(38).

36.      Na temelju prethodnih razmatranja smatram da četvrti prigovor iz jedinog protužalbenog razloga Ryanaira valja odbiti kao neosnovan.

4.      Prigovor o pogrešci koja se tiče prava koju je navodno počinio Opći sud kada je isključio bitnost tarife od tri eura koju su u ožujku 2011. donijela nadležna irska tijela (prvi dio jedinog protužalbenog razloga Ryanaira).

a)      Presuda Ryanair

37.      U okviru svojeg prvo tužbenog razloga pred Općim sudom Ryanair također je tvrdio da, s obzirom na nezakonitost različitih tarifa PZP-a, jedina tarifa koju je Komisija bila ovlaštena donijeti kao referentnu tarifu bila je tarifa od tri eura koja je uvedena u ožujku 2011. godine. U točkama 74.-76. presude Ryanair Opći je sud odbio taj prigovor tvrdeći da, s obzirom na to da se nije stvarno primjenjivala u razdoblju koje je razmatrala Komisija, ta je tarifa bila prikladna za potpuni prikaz učinaka predmetne mjere i bila je, stoga, odgovarajuća referentna tarifa.

b)      Sažeti prikaz argumenata stranaka

38.      Prema mišljenju Ryanaira, okolnošću da se tarifa od tri eura nije primjenjivala u razdoblju razmatranom u osporavanoj odluci ne sprječava odabir te tarife kao referentne tarife, s obzirom na to da su porezni sustav i ciljevi koji se njime žele postići ostali isti. Osim toga, Ryanair tvrdi da, s obzirom na to da su viša i niža tarifa PZP-a, koji se primjenjivao u razdoblju razmatranom u osporavanoj odluci, uvedene i ukinute istodobno, u konkretnom slučaju nikada nije postojala prethodna tarifa koja se može definirati kao „standardna“.

39.      Komisija i irska vlada smatraju da je prigovor nevaljan i neosnovan zbog u biti istovjetnih razloga.

c)      Ocjena

40.      Kao Komisija i irska vlada, smatram da argumenti tužitelja nisu replika na razloge sadržane u točkama 75. i 76. presude Ryanair te su stoga prvenstveno nevaljani. Konkretno, Ryanair nije odgovorio na prigovor Općeg suda prema kojem se tarifom koja je naknadno uvedena između dviju tarifa koje su se konkretno primjenjivale ne dopušta potpuna ocjena učinaka predmetne mjere niti objašnjava zašto bi ta tarifa bila prikladnija za objašnjenje tih učinaka od tarifa koje su se stvarno primjenjivale.

41.      U tom pogledu podsjećam da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nacionalna mjera koja, u okviru određenog pravnog sustava, stavlja određene poduzetnike ili proizvodnju određene robe u povoljniji položaj, u usporedbi s drugima koje se nalaze, glede cilja koji se želi postići tom mjerom, u usporedivom činjeničnom i pravnom položaju, zadovoljava uvjet selektivnosti pojma potpore u smislu članka 107. UFEU-a (39). Naime, kako bi se situacija uključenih poduzetnika mogla ispravno ocijeniti utvrđivanjem njihovih obveza i mogućih koristi koje bi mogli uživati učinkom predmetne mjere, potrebno je razmotriti činjenične i pravne okolnosti koje prevladavaju u trenutku primjene mjere te one okolnosti koje, iako nisu istodobno prisutne, mogu konkretno utjecati na navedenu ocjenu(40). U konkretnom slučaju, nije vidljivo kako okolnost da tarifa PZP-a, nakon razmatranog razdoblja, ujednačena i određena u iznosu od tri eura, može konkretno utjecati na obnovu obveza i koristi koje su imali poduzetnici podvrgnuti različitim tarifama PZP-a. U svakom slučaju, Ryanair nije ništa naveo u tom pogledu. Međutim, tvrdi da se viša tarifa od deset eura ne može odabrati kao referentna tarifa zato što je istodobno uvedena niža tarifa i zato što je nezakonita. Oba su argumenta neosnovana. U tom pogledu samo upućujem na ono što sam već iznio u točkama 33. – 35. supra, u odnosu na prvi argument, i u točkama 24. – 29. supra, u odnosu na drugi argument.

42.      Naposljetku, napominjem da bi teza tužitelja dovela do paradoksalnog rezultata kada bi se stopa poreza kojemu u referentnom razdoblju nijedan dotični poduzetnik nije bio podvrgnut definirala kao „standardna“.

43.      Na temelju prethodnih razmatranja smatram da prvi dio jedinog protužalbenog razloga Ryanaira valja odbiti kao nevaljan. Osim toga, argumenti u potporu tog prigovora su, prema mojem mišljenju, neosnovani.

5.      Prigovori o pogrešci koja se tiče prava koju je navodno počinio Opći sud smatrajući da pravo prijevoznika na povrat viška uplaćenog PZP-a ne utječe na mogućnost Komisije da prihvati višu tarifu od deset eura kao standardnu tarifu (drugi, treći i četvrti dio jedinog protužalbenog razloga Aer Lingusa i treći dio jedinog protužalbenog razloga Ryanaira).

a)      Pobijane presude

44.      U točki 63. presude Aer Lingus i točki 88. presude Ryanair, nakon što je napomenuo da je Irska, među ostalim mogućnostima otklanjanja postojeće porezne diskriminacije kojima je raspolagala, mogla i ujednačiti više tarife (t. 60. presude Aer Lingus i t. 85. presude Ryanair) i da se moguće pravo prijevoznika podvrgnutih višoj tarifi na povrat viška uplaćenog iznosa ne može automatski priznati, već da ovisi o nizu čimbenika, kao što su rokovi zastare primjenjivi u unutarnjem pravu te poštovanje općih načela, kao što je nepostojanje neopravdanog bogaćenja (t. 61. presude Aer Lingus i t. 86. presude Ryanair), Opći je sud zaključio da je Komisija imala pravo donijeti tarifu od deset eura kao referentnu poreznu tarifu za PZP i da nije morala uzeti obzir moguće zahtjeve za povrat koji su čisto hipotetski i čiji je ishod neizvjestan.

b)      Sažeti prikaz argumenata stranaka

45.      Žalitelji tvrde da, za razliku od tvrdnji Općeg suda, pravo na povrat plaćenih poreza u skladu s nacionalnim mjerama koje su protivne pravu Unije nije samo hipotetsko, već proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda. Taj povrat nije obuhvaćen marginom prosudbe dotične države članice. Stoga u ovom slučaju Irska nije mogla otkloniti poreznu diskriminaciju koju je utvrdila Komisija retroaktivnim nametanjem više tarife prijevoznicima podvrgnutim nižoj tarifi. Prema mišljenju Aer Lingusa, Opći je sud pomiješao pitanje radnje koju dotična država treba poduzeti kako bi zaustavila tu diskriminaciju s pitanjem mjera koje su potrebe za otklanjanje nezakonitosti počinjene u razdoblju u kojem su primjenjivane diskriminirajuće tarife. I pod pretpostavkom da se nezakonitost PZP-a sastoji u razlikovanju tarifa, zbog načelne obveze povrata neopravdano naplaćenog poreza koju imaju irska nadležna tijela, višu tarifu od deset eura, od koje se odbija iznos povrata, nije moguće prihvatiti kao „standardnu tarifu“ niti je moguće prijevoznike koji su platili nižu tarifu od dva eura smatrati korisnicima selektivne prednosti. U tom je kontekstu ishod postupaka povrata u potpunosti nebitan.

46.      Iznoseći argumente koji su u biti isti, Komisija i irska vlada tvrde da su predmetni prigovori neosnovani.

c)      Ocjena

47.      Kao Komisija i irska vlada, mišljenja sam da je argument Aer Lingusa, prema kojem je Opći sud pomiješao mjere koje neka država članica može donijeti kako bi zaustavila poreznu diskriminaciju s mjerama potrebnima za uklanjanje učinaka te diskriminacije, valja odbiti jer polazi od pogrešnog tumačenja presude Aer Lingus. Naime, u točki 60. te presude (kao i u točki 87. presude Ryanair istog sadržaja) Opći sud samo tvrdi da se, s obzirom na to da dotična država članica može „zaustaviti“ takvu diskriminaciju ujednačivanjem oporezivanja po višoj stopi, takva stopa oporezivanja sama po sebi ne može se smatrati nezakonitom i samo zajedničkom primjenom različitih stopa oporezivanja može nastati ograničenje slobode pružanja usluga. Te su tvrdnje obuhvaćene razmatranjem koje je započeto u prethodnim dvjema točkama i koje prethodi pitanju postojanja obveze Irske na povrat razlike između dvije tarife PZP-a, u odnosu na koje, uostalom, Opći sud namjerno ne zauzima konačno stajalište.

48.      S obzirom na navedeno, argumenti tužitelja općenito su, kao što je istaknula kako Komisija tako i irska vlada, pretjerano formalistički što, u načelu, nije spojivo s propisima o potporama u kojima prevladava supstancijalni pristup temeljen na analizi učinaka koje su proizvele državne intervencije. U skladu s tim pristupom, analiza kojom se želi utvrditi plaća li se i pod kojim se uvjetima „obično“ plaća određeni porez da bi se provjerilo daje li se državnom mjerom, kojom se za određene poduzetnike isključuje ili olakšava teret tog poreza, selektivna prednost u smislu članka 107. TFEU-a, treba se provesti s obzirom na narav i strukturu referentnog poreznog sustava te na činjenične okolnosti (na primjer, odnos između oporezivih transakcija i transakcija oslobođenih poreza) i pravne okolnosti (na primjer, pravni status poduzetnika podvrgnutih porezu) koje izravno i konkretno mogu utjecati na navedenu analizu(41). U ovom slučaju, povrat razlike između više i niže tarife PZP-a, koje bi se u načelu držala irska nadležna tijela kada bi se utvrdilo ograničenje odredbi o slobodnom prometu usluga, nije sastavni dio razmatranog poreznog sustava i ne može se smatrati njegovim normativnim elementom na temelju kojeg se utvrđuje stopa oporezivanja koja se obično plaća.

49.      Uostalom, ističem da bi rezultat teze Aer Lingusa bio stvarno sprječavanje primjene pravila u području potpora i poreznih olakšica koje bi bile obuhvaćene područjem primjene zabrane iz članka 107. stavka 1. UFEU-a da istodobno predstavljaju ograničavanja neke temeljne slobode i stvaraju dotičnoj državi načelnu obvezu proširenja jednakog poreznog tretmana na diskriminirane poduzetnike. Jasno je da takav rezultat nije poželjan. Odredbe u području potpora i temeljnih sloboda moraju se moći kumulativno primjenjivati na isti slučaj(42), iako je, kao što je detaljnije objašnjeno u nastavku, potrebna koordinacija da bi se očuvala usklađenost dvaju normativnih područja i spriječilo donošenje mjera koje nisu međusobno spojive.

50.      Na temelju prethodnih razmatranja smatram da predmetne prigovore na koje se odnose drugi, treći i četvrti dio jedinog protužalbenog razloga Aer Lingusa te treći dio jedinog protužalbenog razloga Ryanaira valja odbiti kao neosnovane.

6.      Zaključci o protužalbama

51.      Budući da smatram, s obzirom na prethodnu analizu, da ne valja prihvatiti nijedan prigovor istaknut u okviru protužalbi, predlažem Sudu da u cijelosti odbaci navedene protužalbe.

B –    Žalbe

52.      U potporu svake od svojih dviju žalbi Komisija ističe, s istim argumentima, jedini žalbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 108. stavka 3. i članka 14. Uredbe br. 659/99. Taj se žalbeni razlog odnosi na točke 88.-127. presude Aer Lingus i točke 119.-152. presude Ryanair.

1.      Pobijane presude

53.      Rasuđivanje Općeg suda u dijelu obrazloženja pobijanih presuda koje su predmet kritike Komisije, koji je u biti jednak u obje odluke, može se ukratko sažeti kako slijedi.

54.      Opći sud najprije ističe da je PZP trošarina koja se kao takva prenosi na putnike, uključujući na temelju obveze odvojenog iskazivanja iznosa pristojbi u cijeni svake karte, koja je nametnuta zračnim prijevoznicima člankom 23. Uredbe br. 1008/2008(43). Opći sud zatim napominje da se prednost, kao i pristojba, koja proizlazi iz niže tarife, odnosno osam eura razlike između standardne i snižene tarife, može u potpunosti ili djelomično prenijeti na klijente zračnih prijevoznika. U tom slučaju, nastavlja Opći sud, zračni prijevoznici neće zadržati navedenu prednosti ili će je djelomično zadržati. U tim okolnostima, Komisija nije imala pravo kada je pretpostavila da prednost koja proizlazi iz primjene niže tarife, koju su stvarno ostvarili i zadržali zračni prijevoznici iznosi, u svakom slučaju, osam eura po putniku. Naime, prema mišljenju Općeg suda, u slučaju prijenosa, prednost koju su stvarno ostvarili zračni prijevoznici ne sastoji se nužno u razlici između dvije tarife, već u mogućnosti ponude atraktivnijih cijena klijentima, čime prijevoznici povećavaju svoje prihode. Stoga, kako bi točno odredila visinu prednosti koju su prijevoznici zaista ostvarili, odnosno kako bi taj zadatak prenijela na nacionalna nadležna tijela, Komisija je trebala utvrditi u kojem su opsegu zrakoplovni prijevoznici podvrgnuti tarifi od dva eura prijenosom na svoje putnike stvarno ostvarili gospodarsku korist proizašlu iz primjene PZP-a po smanjenoj tarifi. Osim toga, pod pretpostavkom u svim slučajevima da ta prednost odgovara razlici između niže i više tarife PZP-a, Komisija nije, prema mišljenju Općeg suda, dostatno uzela u obzir konkurentsku situaciju na predmetnom tržištu i okolnost da su svi zrakoplovni prijevoznici koji su obavljali letove na udaljenosti manjoj od 300 km od zračne luke Dublin bili podvrgnuti PZP-u po istoj tarifi od dva eura. Naposljetku, Opći sud ističe da Komisija u osporavanoj odluci nije dovoljno opravdala razloge zbog kojih je povrat iznosa razlike između standardne i snižene tarife potreban za povrat u stanje prije dodjele potpore. Opći sud zaključuje da je pri utvrđivanju potpore koja se mora vratiti u iznosu razlike između niže i standardne tarife PZP-a Komisija počinila pogrešku u ocjeni i pogrešku koja se tiče prava.

2.      Sažeti prikaz argumenata stranaka

55.      Komisija, koju podržava Irska, u biti tvrdi da je Opći sud donio novi gospodarski kriterij za utvrđivanje iznosa povrata porezne potpore koja se sastoji u primjeni snižene tarife u odnosu na standardnu kada je prigovorio na osporavanu odluku jer Komisija nije uzela u obzir mjeru na temelju koje su prijevoznici korisnici putnicima naplatili prednost proizašlu iz primjene snižene tarife PZP-a.

56.      Aer Lingus tvrdi da se u predmetnom slučaju radi o neizravnoj potpori koju je Komisija u osporavanoj odluci smatrala izravnom potporom. Ističe da pri određivanju iznosa potpore koja se mora vratiti, Komisija to mora učiniti što je točnije moguće, a da se pritom ne oslanja na pojednostavljene pretpostavke. Osim toga, Aer Lingus napominje da nije smio od putnika na letovima podvrgnutim sniženoj tarifi primati iznos veći od te tarife i u slučaju da je bio obvezan vratiti osam eura po karti koje je zahtijevala Komisija, retroaktivni povrat tog iznosa od putnika koji su kupili kartu po sniženoj tarifi ne bi bio moguć. Suprotno tvrdnjama Komisije, Aer Lingus nikada ne bi ni konkretno ni teoretski dobio taj iznos. Prema mišljenju Aer Lingusa, Komisija nije u pravu kada tvrdi da bi posljedica rasuđivanja Općeg suda bila nemogućnost traženja povrata od prijevoznika korisnika. Taj se argument temelji na pogrešnom tumačenju presude Aer Lingusa. Na kraju, Aer Lingus smatra da nema neusklađenosti s postojećom sudskom praksom koje je istaknula Komisija.

57.      Kao prvo, Ryanair tvrdi da je jedini žalbeni razlog Komisije nevaljan. Komisija je zauzela stajalište samo u pogledu prvog od tri različita argumenta kojima se poslužio Opći sud kako bi opravdao ukidanje članka 4. osporavane odluke, odnosno neuzimanje u obzir utjecaja PZP-a na putnike, neuzimanje u obzir situacije na tržištu i izostanak opravdanja o nužnosti povrata razlike između više i niže tarife PZP-a radi povrata status quo ante. Podredno, Ryanair tvrdi da je žalbeni razlog Komisije neosnovan. Naime, Opći je sud samo primijenio načelo prema kojem treba obračunati stvarnu vrijednost prednosti ostvarene potporom. Osim toga, Komisija bi povećala poteškoće povezane s točnim određivanjem iznosa u slučajevima kada se treba pridržavati rješenja koje je odredio Opći sud. Na kraju, Ryanair napominje da ne bi bilo dosljedno ne uzeti u obzir prijenos na klijente prednosti koju je ostvario korisnik potpore kada se, s druge strane, prijenosom previsoke cijene koja je posljedica kršenja propisa o suzbijanju zabranjenih sporazuma na klijente konkurentskog poduzetnika koji se smatra oštećenim dopušta prekršitelju izbjegavanje odštetnog zahtjeva(44).

3.       Ocjena

58.      Prvenstveno valja odbiti glavni argument Ryanaira prema kojem je jedini žalbeni razlog Komisije nevaljan. Naime, s jedne strane, tri vrste argumenata koje je istaknuo Ryanair ne predstavljaju, prema načinu rasuđivanja Općeg suda, zasebne razloge za ukidanje osporavane odluke, dok je s druge strane Komisija, u okviru svojeg jedinog žalbenog razloga ispitala razne aspekte obrazloženja presude Ryanair koji su doveli Opći sud do poništenja osporavane odluke.

59.      Što se tiče merituma, valja prije svega podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza dotične države članice da ukine potporu koju Komisija smatra nespojivom sa zajedničkim tržištem ima za cilj ponovnu uspostavu stanja koje je prethodilo njezinoj dodjeli(45). Povrat u quo ante stanje ostvaruje se „povratom potpore“, odnosno povratom iznosa koju je država dala poduzetniku na raspolaganje, uvećanog, ovisno o slučaju, za kamate(46). Povratom korisnik gubi prednost koju je imao na tržištu u odnosu na svoje konkurente(47).

60.      Način određivanja iznosa povrata različit je i ovisi o obliku u kojem je potpora dodijeljena. Tako, na primjer, kada država poduzetnicima korisnicima stavi na raspolaganje novčane iznose ili im pruži robu ili usluge bez naknade ili po preferencijalnim cijenama, ti su poduzetnici u načelu obvezni vratiti iznos jednak uplaćenom nominalnom iznosu ili njegovoj protuvrijednosti (ili razlici u odnosu na tržišnu cijenu) dodijeljene robe ili usluga(48), uvećan za odnosne kamate.

61.      Kada je potpora u obliku porezne prednosti, ponovna uspostava quo ante stanja u pravilu podrazumijeva povrat poduzetnika korisnika iznosa koji odgovara porezu ili pristojbi koji se moraju platiti u skladu s poreznim zakonodavstvom primjenjivim kada ne postoji nezakonita potpora, uvećanog za odnosne kamate(49). Osnovna je ideja ta da povoljan porezni tretman, koji iako se razlikuje od subvencije u užem smislu, proizvodi istovrsni učinak narušavanja tržišnog natjecanja koji u načelu odgovara učinku stavljanja na raspolaganje novčanog iznosa koji je jednak manjem poreznom opterećenju. Takva prednost može proizaći iz mjera izravnog oporezivanja poduzetnika, u obliku, na primjer, smanjenja porezne osnovice, potpunog ili djelomičnog smanjenja iznosa poreza ili odgode plaćanja, stavljanja izvan snage ili čak reprogramiranja poreznog duga(50), odnosno iz mjera neizravnog oporezivanja, kao što je oslobađanje plaćanja ili smanjenja trošarina ili drugih poreza, pod uvjetom, međutim, da to oslobođenje ili smanjenje odgovara smanjenju davanja koja poduzetnici korisnici inače moraju snositi iz svojih proračuna(51).

62.      Kako bi utvrdila iznos koji se mora vratiti, Komisija u načelu nije dužna istražiti na koji se način poduzetnik korisnik konkretno koristio prednošću proizašlom iz dodijeljene potpore. Svrha povrata nije ukidanje koristi koju je poduzetnik stvarno ostvario kao posljedicu dodjele potpore, nego uklanjanje konkurentske prednosti koju je na početku imao zbog učinka te dodjele. S jedne strane to znači da povrat u pravilu mora biti ograničen na izravnu korist od dodijeljene potpore i da se neće moći proširiti na moguće neizravne koristi koje su svejedno posljedica te dodjele(52). Stoga, ako je poduzetnik korisnik zbog učinka načina upotrebe potpore (na primjer, za smanjenje cijena ili ulaganje u oglašivanje) stekao nove tržišne udjele ili mu je zahvaljujući potpori dodijeljen ugovor o javnoj nabavi ili je izbjegao nesolventnosti, on će svejedno biti dužan vratiti iznos koji odgovara samo prednosti koja je proizašla iz dodjele potpore. S druge strane, od njega će se tražiti da povrati cijeli taj iznos ako zbog lošeg upravljanja potporom, odnosno zbog značajki tržišta na kojem posluje, svojeg položaja na tom tržištu, financijske situacije ili načina poslovanja nije u potpunosti iskoristio konkurentsku prednost proizašlu iz dodijeljene potpore. Drugim riječima, odabiri poduzetnika nakon dodjele potpore ili naknadnih događaja su, u načelu, nebitni za potrebe određivanja opsega(53) obveze povrata(54). Osim toga, potpora se mora vratiti neovisno o negativnim učincima, čak i ako oni količinski premašuju prednosti od dodijeljene potpore koje ona može imati na gospodarsku i financijsku situaciju korisnika. U tom pogledu, Sud je pojasnio da se pokazalo da, s obzirom na funkciju obveze povrata potpore, Komisija općenito, osim u izvanrednim okolnostima, ne zloporablja svoju diskrecijsku ovlast kada traži od predmetne države članice da zatraži povrat iznosa dodijeljenih u okviru nezakonite potpore(55), čak i ako povrat za poduzetnika korisnika predstavlja teret koji bi mogao biti uzrok njegova izlaska s tržišta(56).

63.      Iz prethodno navedenog proizlazi da „uspostava stanja prije isplate potpore“, što je, kao što je navedeno, glavna svrha povrata, ne znači ponovno stvaranje konkurentnih uvjeta koji su postojali u trenutku dodjele potpore. Naime, neki su učinci potonje potpore nepovratni i bilo bi iluzorno smatrati povrat iznosa koji odgovaraju prednosti koju je ostvario poduzetnik ili poduzetnici korisnici dovoljnim za stavljanje subjekata na tržištu u iste konkurentske uvjete u kojima su bili prije isplate potpore(57). Stoga je moguće da i nakon povrata potpore poduzetnik ili poduzetnici korisnici konkretno imaju koristi od pozitivnih učinaka javne intervencije na njihovu konkurentsku situaciju. Isto je tako moguće da se, bez obzira na ostvarenu prednost, njihova konkurentska situacija nakon povrata potpore pogorša u odnosu na situaciju koja je prethodila isplati potpore.

64.      Na kraju, sudskom je praksom nacionalnim nadležnim tijelima zaduženima za povrat priznata mogućnost uzimanja u obzir, u određenom opsegu, okolnosti zbog kojih bi se mogla smanjiti prednost koju je poduzetnik korisnik ostvario učinkom isplate potpore i koje bi, stoga, mogle utjecati na određivanje iznosa koji se moraju vratiti. Tako, na primjer, ako je isplatom potpore za dotičnog poduzetnika nastalo dodatno porezno opterećenje, plaćeni višak mora se odbiti od iznosa povrata. Isto tako, valja uzeti u obzir porezne olakšice na koje bi poduzetnik u svakom slučaju imao pravo na temelju domaćih propisa, u skladu s pravom Unije, koji su primjenjivi u trenutku dodjele potpore(58). Ne dovodeći u pitanje pravo poduzetnika na obranu tijekom nacionalnog postupka povrata, posebno kada se od nacionalnih nadležnih tijela zahtijeva da utvrde identitet korisnika i iznos potpore, mogućnost priznavanja smanjenja ili neutraliziranja prednosti ostvarene zahvaljujući potpori pozivanjem na okolnosti povezane s organizacijskim i strateškim modelom na temelju kojeg poduzetnik korisnik djeluje na tržištu ili na konkurentski kontekst u kojem posluje čini se, međutim, ograničenom.

65.      Na kraju, valja podsjetiti da, osim funkcije ukidanja konkurentske prednosti koju su ostvarili korisnik ili korisnici potpore, cilj povrata je i odvraćanje u odnosu na poduzetnike koji su dužni provjeriti je li potpora dodijeljena u skladu s postupkom predviđenim Ugovorom(59). Kako je Komisija točno istaknula tijekom rasprave, obveza države koja je dodijelila potporu da zatraži povrat nezakonito dodijeljene potpore predviđena je kao ispravak patološke situacije, odnosno povrede obveze mirovanja navedene u članku 108. stavku 2. UFEU-a. Iako nije sankcijske naravi, njezin je učinak taj da odvrati poduzetnike od sudjelovanja u takvoj povredi i potakne ih da se zaštite od rizika povrata primljenih iznosa kada nisu konkretno u položaju u kojem bi mogli izbjeći isplatu potpore, kao što se to često događa kada se potpora dodjeljuje u okviru poreznog sustava.

66.      Iz svih navedenih načela proizlazi da je predmet povrata porezne potpore koji se sastoji u primjeni niže porezne tarife od one standardne u načelu razlika između standardne i konkretno primijenjene tarife. Na taj će način, kao što je točno istaknula Komisija, poduzetnik korisnik snositi porezni teret kojeg je nezakonito bio oslobođen. Stoga u tom slučaju određivanje iznosa potpore podrazumijeva samo utvrđivanje iznosa okvirnog potraživanja države i njime se ne zahtijevaju složene gospodarske procjene ni, u načelu, analiza konkurentskih uvjeta na predmetnom tržištu ili postupanja dotičnih operatora na tom tržištu.

67.      Stoga nametanjem Irskoj povrata razlike između više i niže tarife PZP-a za svaku izdanu kartu, Komisija se u osporavanoj odluci pridržavala navedenih načela.

68.      Stoga valja provjeriti je li to što je Opći sud u osporavanim odlukama poništio nalog za povrat opravdano na temelju posebnih okolnosti ovih postupaka.

69.      Međutim, prije nego što prijeđem na to ispitivanje, smatram potrebnim odbiti argument Komisije prema kojem je posljedica rasuđivanja Općeg suda koje ga je dovelo do poništenja navedenog naloga ta da se od zračnih prijevoznika podvrgnutih nižoj tarifi PZP-a ne može tražiti nikakav povrat. Suprotno onom što se čini da tvrdi ta institucija, prihvaćanje toga da se poduzetnici korisnici potpore mogu pozvati na mogući potpuni ili djelomični prijenos ostvarene pogodnosti na klijente ne podrazumijeva njihovo oslobađanje svake obveze povrata, već im se nameće donošenje određenih načina utvrđivanja iznosa koji treba vratiti. U pobijanim presudama Opći sud jasno je naveo da se, u slučaju potpunog ili djelomičnog prijenosa prednosti proizašle iz smanjenja tarife PZP-a na putnike, ta prednost ni u jednom slučaju ne može više smatrati jednakom razlici između dvije tarife PZP-a, ali odgovara povećanju prihoda koji su posljedica ponude pristupačnijih cijena na tržištu. Ta se prednost treba vjerodostojno utvrditi jednakim načinom izračuna koji je primijenila Komisija u slučaju neizravnih potpora(60), odnosno ocjenom utjecaja smanjene zrakoplovne tarife na potražnju s ciljem utvrđivanja dodatnog broja karata prodanih zbog učinka tog smanjenja. Primjenom takve metodologije određivanje iznosa koji treba vratiti neosporno postaje složenije, ali ne i nemoguće te se time stoga odmah ne isključuje, kao što se čini da tvrdi Komisija, sve zahtjeve za naknadu štete prema zrakoplovnim prijevoznicima korisnicima.

70.      S obzirom na navedeno, podsjećam da je polazište rasuđivanja na temelju kojeg je Opći sud prigovorio Komisiji u pogledu određivanja iznosa koji treba vratiti, kao što se vidjelo, bilo u isticanju toga da je PZP trošarina, odnosno neizravan porez koji se formalno i gospodarski prenosi na putnike. Odnosno, prema mišljenju Općeg suda, formalni prijenos PZP-a proizlazi iz obveze odvojenog iskazivanja iznosa PZP-a u cijeni svake prodane karte, koju su zračni prijevoznici imali na temelju članka 23. Uredbe br. 1008/2008 i koju Opći sud smatra „nespornom među strankama“.

71.      Komisija osporava te pretpostavke tvrdeći da, s jedne strane, Opći sud nije bio u pravu kada je smatrao da se ona slaže s tumačenjem članka 23. Uredbe br. 1008/2008 navedenim u pobijanim presudama i,s druge strane, da trošarina PZP-a nije bitna za ocjenu prednosti koju su zračni prijevoznici ostvarili zahvaljujući primjeni snižene tarife.

72.      Što se tiče prve točke, Komisija napominje da je pred Općim sudom oduvijek tvrdila da se člankom 23. Uredbe br. 1008/2008 zračnim prijevoznicima ne nameće uvijek obveza odvojenog iskazivanja iznosa pristojba u cijeni, već samo ako je odluče uključiti u tarifu. U tom pogledu istaknut ću samo da se čini kako tekst te odredbe tako i njezin ratio koji posebno proizlazi iz uvodne izjave 16(61). Uredbe, idu u prilog tumačenju Komisije, odnosno da obveza odvojenog iskazivanja primjenjivih pristojbi u ukupnoj cijeni karte postoji samo u slučaju i u opsegu u kojem prijevoznik odluči prenijeti trošak potonjih pristojbi na putnike. Trenutačno nije potrebno zauzeti konačan stav o tumačenju članka 23. Uredbe br. 1008/2008, međutim, valja istaknuti da i ako se treba smatrati da su zračni prijevoznici na temelju te odredbe uvijek dužni iskazivati cijeli iznos PZP-a u cijeni karte, time se ne podrazumijeva da ne mogu, smanjenjem cijene karte bez pristojbi i time svojih profitnih marža po pojedinoj transakciji, slobodno na sebe prenijeti dio ili čak cijeli trošak PZP-a(62). Drugim riječima, činjenicom da se PZP formalno prenosi na putnike ne podrazumijeva se to da poduzetnici nemaju određeni manevarski prostor u pogledu gospodarskog prijenosa pristojbe.

73.      Što se tiče druge točke koju je istaknula Komisija i koja je navedena u točki 71. supra, slažem se s navedenom institucijom u tome da je važnost koju je Opći sud u sklopu svojeg rasuđivanja pripisao okolnosti da je PZP trošarina čiji iznos valja izmijeniti.

74.      Kao prvo, iako su namijenjeni tomu da ih se prenese na potrošače, te poreze, barem formalno, mora iz svojeg proračuna plaćati poduzetnik koji je utvrđen kao porezni obveznik. Naplaćuju se zbog i tijekom djelatnosti poduzetnika(63), a u slučaju PZP-a u trenutku pružanja usluge prijevoza. Moguće smanjenje tih poreza za poduzetnika korisnika čije se porezno opterećenje smanjuje izravna je prednost u smislu propisa u području potpora, koja se ne može izjednačiti, protivno tvrdnjama Aer Lingusa, s neizravnom prednošću koju poduzetnik ostvaruje u slučaju subvencija dodijeljenih potrošačima za kupnju robe koju je on proizveo(64).

75.      Kao drugo, formalnom prijenosu trošarine ne može odgovarati njezin gospodarski prijenos jer trošak poreza može prilagodbom cijene, u cijelosti ili djelomično, snositi poduzetnik koji pruža robu ili uslugu(65). Isto tako, smanjenje poreza može se, u cijelosti ili djelomično, pretvoriti u prihod poduzetnika kada je ukupna cijena proizvoda ili usluge ostala ista ili je snižena u manjem opsegu u odnosu na navedeno smanjenje. U tom smislu, situacija zračnih prijevoznika podvrgnutih PZP-u razlikuje se od situacije grčkih kasina u okviru ulaznica različitih iznosa koju je ispitao Opći sud u predmetu koji je doveo do presude od 11. rujna 2014. Grčka/Komisija (T-425/11, Zb., EU:T:2014:768) i o kojem su raspravljale stranke tijekom rasprave. Naime, na temelju tog sustava, cijenu ulaznica u kasina određivala je država, kao i postotak te cijene koju je svaki kasino imao pravo zadržati kao pristojbu za izdavanje ulaznice. Budući da nisu mogli intervenirati ni u pogledu cijene ulaznice(66) ni u pogledu pristojbi na koje su imali pravo, kasina su, za razliku od zračnih prijevoznika podvrgnutih PZP-u, djelovali u svojstvu čistih posrednika zaduženih za naplatu(67).

76.      Kao treće, mehanizam prijenosa nije se odnosio samo na trošarine na proizvodnju ili potrošnju(68), već općenito na svaki neizravni porez, na primjer, pristojbu za pruženu uslugu koja se uplaćuje u državnu blagajnu, a s obzirom na to da je dio troškova proizvodnje, održava se na konačnu cijenu proizvoda ili usluge. Jedan od oblika prijenosa poreznog opterećenja može se, osim toga, ticati izravnih poreza. Na primjer, zbog povećanja poreza na dobit poduzetnika, posebno kada se tiče posebnog poreza, proizvođač može povećanjem cijena prenijeti veći porezni trošak na proizvedenu robu, odnosno može biti potaknut na dezinvestiranje u sektoru pogođenom tim porezom te uzrokovati smanjenje ponude i povećanje cijena. Osim toga, proizvođač može prevaliti porez i unatrag, odnosno na dobavljače te poprečno (takozvano bočno prenošenje), na primjer, povećanjem cijena proizvoda koji nisu pogođeni porezom, a ne samo unaprijed, odnosno na potrošače. Drugim riječima, prisutni su razni mehanizmi kojima se poduzetniku koji je dužan platiti porez, uključujući neizravan, omogućuje prijenos cijelog ili dijela troška na druge subjekte. Kada su ti mehanizmi uspostavljeni ne može se isključiti ni prijenos moguće prednosti koja proizlazi iz smanjenja poreznog tereta, ovisno o značajkama predmetnog tržišta, na subjekte koji nisu stvarni porezni obveznik.

77.      Na temelju prethodno navedenog, smatram da se ni posebnim okolnostima ovog slučaja u pogledu naravi predmetne tarife ni obvezama zračnih prijevoznika da budu u skladu s kriterijima utvrđenima u članku 23. Uredbe br. 1008/2008 u području određivanja tarifa samo po sebi ne opravdava odstupanje od primjene kriterija koji se obično primjenjuju za određivanje iznosa potpore dodijeljene u obliku primjene snižene porezne tarife.

78.      Opći sud temelji zaključak prema kojem je Komisija trebala uzeti u obzir mogući prijenos prednosti koja proizlazi iz snižene tarife PZP-a na putnike i na temelju nekih prethodnih slučajeva iz sudske prakse, posebno presude od 29. ožujka 2007., Scott/Komisija (T-366/00, Zb., EU:T:2007:99) i presude od 22. siječnja 2013., Salzgitter/Komisija (T-308/00, Zb., EU:T:2013:30), u kojima se ističe obveza Komisije ograničavanja naloga za povrat na financijske prednosti koje proizlaze iz raspolaganja potporom.

79.      Međutim, važnost se takvih prethodnih slučajeva u ovim postupcima čini upitnom. Naime, slučajevi koji su predmet presuda na koje se poziva tiču se situacija u kojim je određivanje iznosa prednosti povezano s potporom (besplatni gotovinski predujam koji je posljedica porezne odgode u predmetu Salzgitter i kredita koji proizlazi iz otuđenja zemljišta po preferencijalnoj cijeni u predmetu Scott) zahtijevalo složene gospodarske ocjene, čiju su ispravnost poduzetnici korisnici dovodili u pitanje. Međutim, u ovom je slučaju Komisija pred Općim sudom osporila to da on nije uzeo u obzir okolnosti nakon dodjele potpore (mogući prijenos prednosti na putnike) koje su mogle promijeniti narav i opseg početno ostvarene prednosti prijevoznika korisnika u obliku snižene porezne tarife čiju je visinu ispravno odredila Komisija(69). Drugim riječima, u ovim je postupcima bitno pravo poduzetnika korisnika potpore na obrambeno korištenje prijenosa s ciljem smanjenja iznosa koje treba vratiti, a ne, ili barem ne izravno, pogreška u izračunu iznosa potpore, kao u slučajevima koji su predmet presuda na koje se poziva Opći sud.

80.      Kao što je već istaknuto, točnim određivanjem prednosti koje proizlaze iz dodjele potpore u načelu se ne zahtijeva istraživanje načina na koji se te potpora konkretno upotrebljavala nakon dodjele(70). Stoga opseg u kojem su korisnici prenijeli te potpore na druge subjekte nakon dodjele ne bi trebao biti bitan za određivanje iznosa koji je predmet povrata. Jasne naznake u tom smislu mogu se naći u presudi od 20. ožujka 1997., Alcan Deutschland (C-24/95, Zb., EU:C:1997:163), u kojoj je Sud presudio protiv mogućnosti osporavanja naloga za povrat potpore u unutarnjem pravu države članice na temelju kojeg je povrat isključen u slučaju da korisnik, koji je djelovao u dobroj vjeri, može dokazati da se nije obogatio od dodjele potpore(71). U mišljenju u predmetu koji je doveo do te presude, nezavisni odvjetnik Jacobs izričito je zauzeo stajalište protiv obrambenog korištenja prijenosa u području državnih potpora(72) koje je, međutim, Sud prihvatio u području potpora Zajednice presudom od 21. rujna 1983., Deutsche Milchkontor i dr. (205/82 – 215/82, Zb., EU:C:1983:233).

81.      Povrat iznosa istovjetnog iznosu dodijeljene potpore (u ovom slučaju netočan iznos poreznog kredita), uvećan za kamate, ovisno o slučaju, smatra se, kao što je navedeno, u načelu pogodnim za uklanjanje konkurentske prednosti koju je ostvario korisnik od potpore te za ponovnu uspostavu prethodnog stanja. Bilo koje drugo pravilo kojim se, na primjer, korisniku potpore dopušta prigovor na nalog za povrat na temelju tvrdnje da je prenio korist na svoje kupce smanjenjem cijene, bilo bi, kako je istaknuo nezavisni odvjetnik Jacobs u svojem mišljenju navedenom u prethodnoj točki, teško primjenjivo i, u opsegu u kojem podrazumijeva povrat nižeg iznosa, dovelo bi u pitanje postizanje ciljeva navedenih u Ugovoru(73).

82.      Ryanair ističe da bi se nedopuštanjem obrambenog korištenja prijenosa u području potpora povrijedila usklađenost prava Unije jer je ta obrana dopuštena u tužbama za naknadu štete zbog povrede propisa o suzbijanju zabranjenih sporazuma u korist poduzetnika koji su krivi za kršenja kvazi kaznene naravi, a nije dopuštena poduzetnicima kao što su zračni prijevoznici u ovim postupcima, koji nisu konkretno imali mogućnost prigovora na dodjelu potpore. U tom pogledu, čak i kad bi se priznalo da se mehanizam kojim poduzetnik na svoje klijente prenosi ostvarenu korist od dodjele potpore s pravnog i gospodarskog stajališta može izjednačiti s onime kojim se oštećenom konkurentu dopušta prijenos pretrpljene štete na potrošače, ističem da je u ovim postupcima obrambeno korištenje prijenosa, na koje se poziva u okviru javne provedbe prava o potporama a ne, kao u području suzbijanja zabranjenih sporazuma, u okviru privatne provedbe. Logika ove potonje provedbe odštetne je naravi kojom se štite privatni interesi i drukčija je od one na kojoj Komisija temelji primjenu pravila o tržišnom natjecanju, koja se povodi za zaštitom javnog interesa održavanjem konkurentnog okruženja na tržištima. Stoga mi se paralela koju je predložio Ryanair ne čini relevantnom, a ponajmanje u ovom pogledu. Stoga, u okviru javne provedbe članka 108. stavka 3. UFEU-a, poduzetnicima korisnicima potpore, kada se na njih upućuje u okviru postupka naknade štete, ništa ne brani da se protiv poduzetnika koji se smatra oštećenim pozovu na moguć potpuni ili djelomični prijenos štete na svoje kupce. Stoga neusklađenosti na koju se poziva Ryanair nema ni u ovom pogledu.

83.      Naposljetku, Aer Lingus i Ryanair tvrde da okolnost, koju je istaknuo i Opći sud u pobijanim presudama(74), da zračni prijevoznici koji su dužni vratiti razliku između više i niže tarife PZP-a ne mogu od putnika koji su kupili karte po nižoj tarifi naknadno povratiti viši porez koji nije plaćen. Čini mi se da ta okolnost nije od odlučujuće važnosti, s obzirom na to da dotični prijevoznici i onako mogu prenijeti trošak povezan s povratom potpore na svoje klijente u trenutku izdavanja novih karata(75). Osim toga, podsjećam da u presudi od 4. ožujka 2009., Associazione italiana del risparmio gestito i Fineco Asset Management/Komisija (Zb., EU:T:2009:50) na koju se prethodno upućuje, Opći sud je smatrao da su dotični investicijski instrumenti ili poduzetnici koji njima upravljaju bili dužni vratiti razliku između uobičajenog poreza i sniženog poreza koji je bio posljedica predmetne mjere, neovisno o mogućnosti, koja nije utvrđena, prijenosa na njihove ulagače(76). Naposljetku, ako je zaista točno da je učinak povrata iznosa razlike između više i niže tarife PZP-a isti kao učinak retroaktivnog oporezivanja po višoj stopi, kao što daju naslutiti Ryanair i Aer Lingus, Sud je već imao priliku pojasniti da je ta okolnost uobičajena posljedica kvalifikacije predmetnog poreznog smanjenja kao potpore(77).

84.      Na temelju svih prethodnih razmatranja i navedenih razloga smatram da je ukidanjem članka 4. osporavane odluke pobijanim presudama u opsegu u kojem se tom odlukom nalaže povrat iznosa razlike između više i niže tarife PZP-a Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava. Stoga predlažem Sudu da prihvati žalbu Komisije i ukine pobijane presude.

C –    Vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje Općem sudu

85.      U skladu s člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda, Sud može u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu. U ovom slučaju, Opći je sud ispitao drugi tužbeni razlog te dio četvrtog tužbenog razloga u predmetu T-473/12 i drugi dio trećeg tužbenog razloga u predmetu T-500/12. Smatram da bi bilo prikladno vratiti ove spojene predmet Općem sudu na ispitivanje tih razloga i argumenata.

86.      Primjedbe u nastavku stoga se odnose na slučaj u kojem Sud odluči konačno odlučiti o sporu.

87.      Zbog razloga iznesenih u ovom mišljenju, treći i četvrti tužbeni razlog u predmetu T-473/12 te drugi i treći tužbeni razlog u predmetu T-500/12 , u opsegu u kojem ih je ispitao i koje je prihvatio Opći sud u pobijanim predmetima, treba odbiti kao neosnovane.

88.      U okviru svojeg drugog tužbenog razloga u predmetu T-473/12, koji Opći sud nije ispitao, Aer Lingus je tvrdio da je pri odlučivanju o povratu potpore Komisija trebala uzeti u obzir pravo zračnih prijevoznika podvrgnutih višoj tarifi PZP-a na povrat viška uplaćenog iznosa, čime je povrijeđen članak 56. UFEU-a i Uredbe br. 1008/2008 te članak 108. stavak 3. UFEU-a. Nalaganjem povrata razlike između više i niže tarife PZP-a u takvim okolnostima, Komisija je prekršila članak 14. stavak 1. Uredbe br. 659/1999 te načela pravne sigurnosti, učinkovitosti i dobrog upravljanja.

89.      U drugom dijelu svojeg trećeg tužbenog razloga u predmetu T-500/12, koji Opći sud također nije ispitao, Ryanair je iznio iste argumente protiv nezakonitosti naloga za povrat. Posebno je istaknuo ozbiljna narušavanja tržišnog natjecanja koja proizlaze iz kombinacije prava na postupanje pred nacionalnim sudovima s ciljem ostvarivanja povrata poreza plaćenog povredom članka 56. UFEU-a i odluke o povratu, što su narušavanja kojima bi se posebno nanijela šteta malim zračnim prijevoznicima kao što je Aer Arann.

90.      Ponajprije ističem da je tvrdnju Aer Lingusa prema kojoj se pravo na povrat PZP-a može ostvarivati pred nacionalnim sudovima na temelju članka 108. stavka 3. UFEU-a Opći sud već odbio u točkama 65.-76. presude Aer Lingus. Taj dio obrazloženja nije predmet pobijanja.

91.      S obzirom na navedeno, smatram da argumente Aer Lingusa i Ryanaira valja odbiti i u dijelu u kojem se temelje na navodnom pravu na povrat PZP-a na osnovi odredbi u području slobode pružanja usluga.

92.      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, povrat potpore logična je posljedica utvrđivanja njezine nezakonitosti(78). Stoga se u pravilu narušavanja tržišnog natjecanja koja su nastala zbog nezakonite potpore uklanjaju nametanjem korisnicima obveze povrata potpore subjektu koji ju je dodijelio.

93.      Cilj povrata je povrat u stanje quo ante. U slučaju potpore dodijeljene u obliku oslobođenja (potpunog ili djelomičnog) nekog poreza, taj se cilj u pravilu postiže tako da dotična država članica donese potrebne mjere kojima nalaže poduzetnicima korisnicima plaćanje iznosa koji odgovaraju iznosima za koje je nezakonito dodijeljeno oslobođenje(79). Ako Komisija nakon što je utvrdila nezakonitost predmetnog oslobođenja ne naloži državi članici koja ga je dodijelila donošenje tih mjera kako bi dotičnim poduzetnicima omogućila ostvarivanje prava na povrat poreza u slučaju da porezna mjera u cijelosti predstavlja ograničenje temeljnih sloboda, postizanje bi navedenog cilja bilo zasigurno dovedeno u pitanje.

94.      Suprotno onome što se čini da tvrdi Aer Lingus, pokretanje postupka povrata PZP-a pred nacionalnim sudovima na temelju članka 56. UFEU-a ne može biti alternativni mehanizam povrata čiji je cilj otklanjanje učinaka narušavanja tržišnog natjecanja potpore koju je utvrdila Komisija. Naime, ako se i prizna da se mogućom mjerom povrata može doprinijeti ograničavanju tih učinaka smanjenjem broja oštećenih gospodarskih subjekata(80), još je uvijek prisutna činjenica da donošenje mjere ovisi o inicijativi dotičnih poduzetnika te da je uvjetovano pridržavanjem postupovnih i materijalnih pravila. Osim toga, posljedica takvog otklanjanja učinaka potpore bila bi ta da bi poduzetnici podvrgnuti višoj tarifi zatražili i dobili navedeni povrat. Jasno je da takva situacija nije jamstvo za stvarno postizanje cilja povrata u stanje koje je prethodilo dodjeli potpore.

95.      Stoga nalaganjem povrata potpore bez da je pritom uzela u obzir navodno pravo na povrat zračnih prijevoznika koji su platili PZP po višoj stopi Komisija nije, prema mojem mišljenju, povrijedila članak 14. stavak 1. Uredbe br. 659/1999 ni opća načela prava Unije na koja se pozvao Aer Lingus(81).

96.      S obzirom na navedeno, ako postupak povrata nije valjana alternativa nalogu za povrat, čini se jasnim da se ta dva pravna sredstva uopće ne mogu istodobno primjenjivati jer proizvode međusobno nespojive učinke. Naime, učinak moguće mjere povrata bio bi proširivanje prednosti od primjene snižene tarife na zračne prijevoznike koji su podvrgnuti višoj tarifi PZP-a, dok se nalogom za povrat zračnim prijevoznicima podvrgnutim sniženoj tarifi nalaže povrat te prednosti. Stoga, kao što točno ističu i Aer Lingus i Ryanair, da se dopusti istodobna primjena tih dvaju mehanizama, antikonkurentski učinci PZP-a još bi uvijek bili prisutni iako bi posljedica toga bila inverzija skupine subjekata u povoljnom položaju i skupine subjekata u nepovoljnom položaju.

97.      S ciljem izbjegavanja takvog paradoksalnog rezultata, na nacionalnom je sudu koji odlučuje u postupku povrata da uzme u obzir posljedice odluke o povratu. Naime, čini mi se očitim da se potonjom odlukom, s obzirom na to da se njome zapravo proširuje standardna tarifa PZP-a na prijevoznike podvrgnute sniženoj tarifi, retroaktivno otklanja diskriminacija koja proizlazi iz primjene različitih tarifa. U tim okolnostima, kada bi povrat bio odobren, krug subjekata korisnika potpore povećao bi se, a učinci sprječavanja narušavanja tržišnog natjecanja potpore bi se proširili(82).

98.      Na temelju prethodno navedenog, drugi tužbeni razlog u predmetu T-473/12 i drugi dio trećeg tužbenog razloga u predmetu T-500/12, ako ih Sud ispita, valjalo bi, prema mojem mišljenju, odbiti kao neosnovane.

99.      U okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da, s obzirom na to da je nemoguće a posteriori povratiti osam eura iz naloga za povrat od putnika koji su imali koristi od niže tarife, taj nalog za povrat imao bi učinak dodatnog poreza i time nezakonite sankcije te bi se njime povrijedilo kako načelo proporcionalnosti tako i članak 14. Uredbe br. 659/1999. U tom pogledu samo upućujem na primjedbe navedene u točki 83. supra.

100. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da ako Sud preuzme odlučivanje o prvostupanjskim predmetima nakon ukidanja pobijanih presuda, predmetne tužbe valja u potpunosti odbaciti.

IV – Zaključak

101. Na temelju svih prethodnih razmatranja predlažem Sudu da odbaci protužalbe, prihvati žalbe i ukine pobijane presude te da vrati predmete na odlučivanje Općem sudu. Ako nakon ukidanja Sud preuzme odlučivanje o predmetima T-473/12 i T-500/12, predlažem da ukine pobijane presude osim točke 5. odnosnih izreka, koja se odnosi na troškove intervenijenata, da u potpunosti odbaci tužbe u obama predmetima i da naloži Aer Lingusu i Ryanairu snošenje troškova ovih postupaka i postupaka pred Općim sudom.

1 – Izvorni jezik: talijanski

2 – PZP je uveden člankom 55. zakona Finance Act (br. 2) iz 2008. godine koji je stupio na snagu 30. ožujka 2009.

3 – Uredba (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. rujna 2008. o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici (preinaka) (SL L 293, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 8., str. 164.).

4 – Ta je tarifa naknadno smanjena na nulu, a PZP je zapravo ukinut.

5 – SL 2013, L 118, str. 30.

6 – T. 22. – 37. presude Aer Lingus i t. 23. – 41. presude Ryanair.

7 – T. 42. – 56. presude Ryanair.

8 – Uredba Vijeća od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 93. Ugovora o EZ-u (SL L 1983., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.). Dana 13. listopada 2015. Uredba br. 659/1999 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredbom Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL L 284, str. 9.) kojom je on kodificiran.

9 – Vidjeti posebno t. 85. presude British Aggregates/Komisija (C-487/06 P, EU:C:2008:757), na koju se Opći sud poziva u t. 43. presude Aer Lingus.

10 – Vidjeti presude Steinike & Weinlig (78/76, EU:C:1977:52, t. 21.) i Grčka/Komisija (T-415/05, T-416/05 i T-423/05, EU:T:2010:386, t. 212.).

11 – Vidjeti presudu Komisija/Irska i dr. (C-272/12 P, EU:C:2013:812, t. 53.).

12 – Vidjeti presudu British Aggregates/Komisija (EU:C:2008:757, t. 84. i navedenu sudsku praksu) i presudu od 10. svibnja 2000., SIC/Komisija (T-46/97, Zb., EU:T:2000:123, t. 83. i 84.).

13 – Vidjeti među ostalim presude British Aggregates/Komisija (EU:C:2008:757, t. 92.) i SIC/Komisija (T-46/97, EU:T:2000:123, t. 84.).

14 – Vidjeti, na primjer, presudu Komisija/Irska i dr. (C-272/12 P, EU:C:2013:812, t. 53.).

15 – Treba istaknuti da društva tužitelji u konkretnom slučaju nisu osporavala postojanje potpore pa time ni prednosti, nego samo obvezu povrata te prednosti koju je nametnula Komisija (vidjeti t. 38.).

16 – Vidjeti presudu DHL Aviation i DHL Hub Leipzig/Komisija (T-452/08, EU:T:2010:427, t. 40.).

17 – Tužitelj navodi presude Denkavit italiana (61/79, EU:C:1980:100), Ariete (811/79, EU:C:1980:195) i ThyssenKrupp Acciai Speciali Terni/Komisija (T-62/08, EU:T:2010:268).

18 – Nezakonitost ili protupravnost se, među ostalim, protivno ovim predmetima, odnosila na mjeru koja je poduzeta prije mjere kojom se dodjeljuje navodna prednost.

19 – Vidjeti t. 31. presude Denkavit italiana (EU:C:1980:100) i t. 15. presude Ariete (811/79, EU:C:1980:195).

20 – Presuda Asteris i dr. (106/87 – 120/87, EU:C:1988:457, t. 23. i 24.).

21 – Sam Aer Lingus priznaje mogućnost prednosti, t. 30. žalbe.

22 – Vidjeti t. 62. i 63.

23 – Aer Lingus navodi presude 199/82 (t. 12.), C-192/95 (t. 20.), C-397/98 (t. 87.) C-446/04 (t. 205.).

24 – Aer Lingus navodi posebno t. 10.

25 – Do tog je preliminarnog zaključka došla Komisija u pismu opomene irskim vlastima.

26 – U presudi Stylianakis (C-92/01, EU:C:2003:72), Sud se poziva na to da je moguće da je tarifa naknada za usluge zračnih luka i da je cijena tih usluga viša za putnike na prekograničnim letovima (t. 27. i 29.).

27 – Predmet glavnog postupka iz kojeg proizlazi spor koji je doveo do te presude bila je tužba koju je podnio gospodin Stylianakis protiv Helenske republike radi povrata iznosa istovjetnog polovini pristojbe za modernizaciju i razvoj zračnih luka koju je trebao uplatiti za putovanje zrakoplovom od Herakliona do Marseillea. Pristojba se primjenjivala na putnike na odlasku iz grčkih zračnih luka i njezin je iznos bio određen, kao u konkretnom slučaju, na temelju udaljenosti krajnjeg odredišta leta od zračne luke polaska: za letove s krajnjim odredištem koje se nalazi više od 750 km od zračne luke polaska ona je iznosila dvostruko više od one koju su plaćali putnici na letovima s krajnjim odredištem udaljenim od 100 do 750 km od zračne luke polaska.

28 – T. 28.

29 – T. 26.

30 – Od tog tumačenja polazi Komisija u osporavanoj odluci prema kojoj je snižena tarifa za letove s krajnjim odredištem koje se nalazi najviše 300 km od zračne luke Dublin iznimka od standardne tarife („an exception from the reference system“), vidjeti uvodne izjave 14. i 45. osporavane odluke. Isto je mišljenje izneseno tijekom upravnog postupka irskih nadležnih tijela, koja su pojasnila da je odstupanje od standardne tarife bilo predviđeno s ciljem uvođenja elementa proporcionalnosti iznosa tarife u odnosu na udaljenost (vidjeti uvodne izjave 33. i 40. osporavane odluke), što su ponovila u podnescima podnesenim Općem sudu i Sudu.

31 – Vidjeti na kraju presudu Presidente del Consiglio dei Ministri (C-169/08, EU:C:2009:709).

32 – Pismo opomene irskim vlastima datirano je 18. ožujka 2010., a u osporavanoj odluci razmatrano je razdoblje od 30. ožujka 2009. do 1. ožujka 2011. (vidjeti uvodnu izjavu 11. te odluke).

33 – Međutim, ne smatram da je nevaljan. Naime, cilj argumenata koje je iznio Ryanair bio je, bez obzira na njihovu šturost, pobiti tvrdnju Općeg suda prema kojoj je istodobno uvođenje tarifa samo pitanje zakonodavne tehnike te je stoga i nebitno, kao i tvrdnju prema kojoj je Komisija iznijela dostatne razloge za opravdanje svoga zaključka o odstupanju od niže tarife u odnosu na onu višu.

34 – Vidjeti i t. 100. mojega mišljenja u predmetu British Aggregates/Komisija (EU:C:2008:419).

35 – U tužbi pred Općim sudom Ryanair je tvrdio da se 2008. godine niža tarifa primjenjivala na 50 % putnika Aer Aranna i samo na 1,9 % putnika Ryanaira.

36 – Ističem da je Ryanair pred Općim sudom tvrdio da je temeljem analize gospodarskih učinaka predmetnog poreznog sustava Komisija trebala priznati ukupni negativni utjecaj tog sustava na njegovu situaciju i time isključiti to da je Ryanair imao bilo kakvu korist od potpore dodijeljene putem navedenog sustava. Međutim, Ryanair pred Sudom nije prigovorio na dio presude Ryanair u kojem se Sud očitovao na taj argument.

37 – Dva akta kojima je u Nizozemskoj uvedena pristojba na energiju i onaj kojim je predviđeno pravo na djelomični povrat te pristojbe samo u korist poduzetnika koji su se bavili proizvodnjom robe, doneseni su i stupili su na snagu istodobno iako su bili različiti, vidjeti t. 3. presude.

38 – Predmetnim pravilnikom koji je donijelo općinsko vijeće belgijskog grada Seraing uvedena je pristojba na motornu snagu te su istodobno određeni različiti slučajevi oslobođenja plaćanja poreza, vidjeti t. 6. do 9. presude.

39 – C-182/03 i C-217/03., t. 119.; C-106/09 P i C-107/09 P, 75, predmet C-518/13, 34 ; Ministerio de Defensa e Navantia (C-522/13, EU:C:2014:2262, t. 34. i navedena sudska praksa).

40 – Vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., France Télécom/Komisija (C-81/10 P, Zb., EU:C:2011:811, t. 21.); presudu Electrabel et Dunamenti Erőmű/Komisija (EU:C:2015:642, t. 105.).

41 – Vidjeti na primjer presudu od 8. prosinca 2011., France Télécom/Komisija (C-81/10 P, Zb., EU:C:2011:811, t. 23.).

42 – Vidjeti na primjer presudu Presidente del Consiglio dei Ministri (C-169/08, EU:C:2009:709).

43 – Navedeno u bilješci 3. supra.

44 – U tom pogledu Ryanair upućuje na Direktivu 2014/104/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. studenoga 2014. o određenim pravilima kojima se uređuju postupci za naknadu štete prema nacionalnom pravu za kršenje odredbi prava tržišnog natjecanja država članica i Europske unije (SL 2014, L 349, str 1.).

45 – Inter alia, presuda od 4. travnja 1995., Komisija/Italija (C-350/93, Zb., EU:C:1995:96, t. 21.).

46 – Inter alia, presuda od 4. travnja 1995., Komisija/Italija (C-348/93, Zb., EU:C:1995:95, t. 22.), presuda od 29. travnja 2004, Njemačka/Komisija (C-277/00, Zb., EU:C:2004:238, t. 75.), presuda od 17. rujna 2009., Komisija/MTU Friedrichshafen (C-520/07 P, Zb., EU:C:2009:557, t. 57.).

47 – Inter alia, presuda od 4. travnja 1995., Komisija/Italija (C-348/93, Zb., EU:C:1995:95, t. 27.), presuda od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija (C-277/00, Zb., EU:C:2004:238, t. 74-76.), i presuda od 8. prosinca 2011., Residex Capital IV (C-275/10, Zb., EU:C:2011:814, t. 34.).

48 – Vidjeti na primjer presudu od 16. prosinca 2010., SEYDALAND (C-239/09, Zb., EU:C:2010:778), presudu od 2. rujna 2010., Komisija/Scott (C-290/07 P, Zb., EU:C:2010:480, t. 99.).

49 – Za primjere koji su slični ovom slučaju vidjeti presudu od 4. ožujka 2009., Associazione italiana del risparmio gestito i Fineco Asset Management/Komisija (T-445/05, Zb., EU:T:2009:50, t. 201.) i Odluku Komisije 2006/323/EZ od 7. prosinca 2005. o oslobođenju od trošarina na mineralna ulja koja se upotrebljavaju kao loživo ulje za proizvodnju aluminija u pokrajini Gardanne, u pokrajini Shannon i na Sardiniji, a koje su provele Francuska, Irska i Italija, koju je u konačnici potvrdio Opći sud u presudi od 21. ožujka 2012., Irska/Komisija (T-50/06 RENV, T-56/06 RENV, T-60/06 RENV, T-62/06 RENV i T-69/06 RENV, Zb., EU:T:2012:134).

50 – Vidjeti Obavijest Komisije o primjeni propisa o državnim potporama na mjere koje se odnose na izravno oporezivanje poduzetnika (SL C 384, str. 3., t. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 9.).

51 – Naime, kada poduzetnik postupa samo kao posrednik za naplatu poreza za račun državne blagajne, on ne mora snositi taj porez iz svojeg proračuna, a moguće smanjenje tog poreza nije prednost u obliku oslobođenja obveza koje inače moraju snositi iz svojih proračuna, kao što je Sud nedavno pojasnio u pogledu ulaznica u grčka kasina, vidjeti rješenje od 22. listopada 2015., Komisija/Grčka (C-530/14 P, EU:C:2015:727, t. 32.).

52 – Te koristi, u opsegu u kojem su zbog njih konkurenti ili treće osobe pretrpjeli štetu, mogu se, međutim, uzeti u obzir u okviru tužbe za naknadu štete koju pokreću ti subjekti protiv korisnika potpore ili države koja ju je dodijelila, vidjeti Obavijesti Komisije o provedbi prava državnih potpora od strane nacionalnih sudova, 2009/C 85/01, odjeljak 2.2.4., posebno t. 49., slovo (b).

53 – Međutim, mogu utjecati na utvrđivanje subjekta koji je dužan vratiti potporu.

54 – Vidjeti u tom smislu presudu Unicredito, C-148/04, t. 118., povezanu s poreznim potporama. Vidjeti i presudu od 20. ožujka 1997., Alcan Deutschland (C-24/95, Zb., EU:C:1997, t. 163.).

55 – Vidjeti presudu od 17. lipnja 1999., SEYDALAND (C-75/97, Zb., EU:C:1999:311, t. 66.), presudu od 7. ožujka 2002., Komisija/Scott (C-310/99 P, Zb., EU:C:2002:143).

56 – Presuda od 29. travnja 2004., Italija/Komisija (C-372/97, Zb., EU:C:2004:234, t. 104.).

57 – Valja razmisliti, na primjer, o slučaju u kojem je poduzetniku korisniku potporom omogućeno da izbjegne napuštanje tržišta, da čvrsto proširi svoj udio na tom tržištu ili da uđe na drugo tržište ili, suprotno tome, o slučaju u kojem ga je zbog nje konkurentni poduzetnik isključio s tržišta.

58 – Presuda od 1. srpnja 2010., BNP Paribas i BNL/Komisija (T-335/08, Zb., EU:T:2010:271, t. 50.).

59 – Inter alia, presuda od 20. ožujka 1997., Komisija/Italija (C-24/95, Zb., EU:C:1997:163, t. 34. – 36.).

60 – Radi se o subvencijama koje se izravno dodjeljuju potrošačima za kupnju robe selektivno odabranih poduzetnika koji su njihovi neizravni korisnici. Vidjeti, na primjer, Odluku Komisije 2007/374/EZ o državnoj potpori C-52/2005 koju Talijanska Republika u obliku subvencije dodjeljuje za kupnju digitalnih dekodera ( SL L 147, str. 1.).

61 – Tekst uvodne izjave 16. Uredbe br. 1008/2008 glasi kako slijedi: „Korisnici usluga trebaju imati mogućnost učinkovitog uspoređivanja cijena zračnog prijevoza različitih zračnih prijevoznika. Stoga konačna cijena koju plaća kupac za usluge zračnog prijevoza s polaskom iz Zajednice uvijek mora biti naznačena i uključivati sva davanja, pristojbe i naknade. Zračne prijevoznike Zajednice također se potiče na prikazivanje konačne cijene za svoje usluge zračnog prijevoza iz trećih zemalja u Zajednicu“.

62 – Takva bi mogućnost mogla bi biti obvezna ovisno o poslovnom modelu prijevoznika. U tom pogledu ističem da u točki 57. pobijane odluke Komisija napominje da je Ryanair u svojoj pritužbi samo istaknuo da bi, s obzirom na to da je on niskotarifni prijevoznik, prijenos PZP-a na putnike nesrazmjerno utjecao na cijenu karata.

63 – U pogledu trošarina na energente, alkohol i alkoholna pića te prerađeni duhan vidjeti, primjera radi, Direktivu Vijeća 2008/118/EZ o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (SL L 9 2009., str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 174., u kojoj je utvrđen trenutak u kojem se stvara porezna obveza u trenutku proizvodnje te njezino obračunavanje u trenutku puštanja u potrošnju.

64 – Primjer tih potpora nalazi se u odluci u prethodno navedenoj bilješci 60.

65 – To se događa posebno kada se zbog konkurentskih uvjeta i elastičnosti potražnje za određenom robom porez ne može lako prenijeti. Na tržištima na kojima subjekti mogu određivati čak i znatno različite cijene, kao u slučaju proizvoda ili usluga za kojima je potražnja rigidna, prijenos poreza može biti konkretno ograničen.

66 – Osim u izvanrednom slučaju izdavanja besplatnih ulaznica.

67 – Vidjeti u tom smislu Rješenje od 22. listopada 2015., Komisija/Grčka (C-530/14 P, Zb., EU:C:2015:727, t. 32.).

68 – U točki 119. presude Aer Lingus Opći sud odbio je argument Komisije temeljen na praksi u području trošarina na energiju, tvrdeći, među ostalim, da se takva praksa odnosi na oslobođenje poreza koji, kao PZP, nisu namijenjeni prijenosu na klijente. Međutim, činjenicom da se ta vrsta trošarina već obračunava u trenutku stavljanja u potrošnju, a ne samo u fazi prodaje potrošaču, ne isključuje se moguća primjena mehanizma prenošenja na te trošarine.

69 – Iz raznih dijelova pobijanih presuda proizlazi da Opći sud nije smatrao pogrešnim sam kriterij izračuna koji je primijenila Komisija pri određivanju visine prednosti koja proizlazi iz primjene snižene tarife PZP-a, već činjenicu da ta institucija nije uzela u obzir mogućnost prijevoznika korisnika da tako određenu prednost prenesu na putnike (vidjeti t. 97.-101. i t. 116. presude Aer Lingus i t. 129.-133. te t. 147. presude Ryanair).

70 – Vidjeti supra t. 62.

71 – T. 44. – 54. Sud povezuje mogućnost pozivanja na takav argument s načelom pravne sigurnosti i podsjeća da se poduzetnici korisnici potpore mogu pozvati na takvu pravnu sigurnost u pogledu zakonitosti potpore samo ako je dodijeljena u skladu s postupkom predviđenim Ugovorom (t. 48. i 49.).

72 – Zb., EU:C:1996:433, t. 40.

73 – T. 39.

74 – T. 115. presude Aer Lingus i t. 146. presude Ryanair.

75 – U tom pogledu ističem da obvezu povrata, čiji bi trošak bio predmet prijenosa, imaju svi zračni prijevoznici koji posluju na linijama podvgnutima nižoj tarifi PZP-a i koji su si konkurenti na tim linijama.

76 – Vidjeti t. 96. – 201.

77 – Presuda od 10. lipnja 199.3, Komisija/Grčka (C-183/91, Zb., EU:C:1993:233, t. 17.).

78 – Inter alia, presuda od 21. ožujka 1990., Belgija/Komisija (C-142/87, Zb., EU:C:1990:125, t. 66.).

79 – Presuda od 10. lipnja 1993., Komisija/Grčka (C-183/91, Zb., EU:C:1993:233, t. 17.).

80 – Vidjeti, iako u drukčijem kontekstu, presudu od 7. rujna 2006., Laboratoires Boiron (C-526/04, Zb., EU:C:2006:528).

81 –      Osim toga, među strankama je nesporno to da u trenutku donošenja osporavane odluke Komisija nije imala saznanja o već pokrenutim postupcima povrata.

82 – Vidjeti u tom smislu presudu od 5. listopada 2006., Transalpine Ölleitung in Österreich (C-368/04, Zb., EU:C:2006:644, t. 49.) i mišljenja nezavisne odvjetnice Kokott u predmetu Finanzamt Linz (C-66/14, Zb., EU:C:2015:242, t. 30.). Međutim, u presudi od 7. rujna 2006., Laboratoires Boiron (C-526/04, Zb., EU:C:2006:528) Sud je isključio to da učinak mogućeg povrata predmetnog poreza može biti proširivanje skupine korisnika potpore dodijeljene samim uvođenjem poreza. Međutim, valja istaknuti da, kao što je točno tvrdio Opći sud u točkama 65. – 76. presude Aer Lingus, ovaj se slučaj u potpunosti razlikuje od slučaja u predmetu Laboratoires Boiron i da se stoga ne može povući nikakva paralela između tog slučaja i ovih postupaka.