Available languages

Taxonomy tags

Info

References in this case

Share

Highlight in text

Go

13.6.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 211/37

Žalba koju je 12. travnja 2016. podnio Dirk Andres (stečajni upravitelj u pogledu imovine Heitkamp BauHolding GmbH), ranije Heitkamp BauHolding GmbH protiv presude Općeg suda (deveto vijeće) od 4. veljače 2016. u predmetu T-287/11, Heitkamp BauHolding GmbH protiv Europske komisije

(Predmet C-203/16 P)

(2016/C 211/48)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: Dirk Andres (stečajni upravitelj u pogledu imovine Heitkamp BauHolding GmbH (zastupnik: W. Niemann, S. Geringhoff, P. Dodos, odvjetnici)

Druge stranke u postupku: Europska komisija, Savezna Republika Njemačka

Žalbeni zahtjev

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

—

djelomično ukine presudu Općeg suda od 4. veljače 2016. u predmetu T-287/11, kakva proizlazi iz izreke te odluke, u dijelu u kojem je tom presudom odbijena tužba (točke 2. i 3. izreke) i usvoji prvostupanjski zahtjev za poništenje Odluke Komisije 2011/527/EU od 26. siječnja 2011. o državnoj potpori Njemačke C 7/10 (ex CP 250/09 i NN 5/10) „KStG, Sanierungsklausel” (sanacijska klauzula propisana Zakonom o porezu na dobit) (1);

—

podredno, djelomično ukine presudu Općeg suda iz prethodne točke kakva proizlazi iz izreke te odluke, u dijelu u kojem je tom presudom odbijena tužba (točke 2. i 3. izreke) i predmet vrati Općem sudu na ponovno odlučivanje;

—

da protivnoj stranci naloži snošenje troškova.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog žalbi žalitelj ističe sljedeće žalbene razloge:

Žalitelj se najprije poziva na postupovne pogreške. Tvrdi da Opći sud svoj slijed zaključivanja u pogledu određivanja referentnog okvira, selektivnosti mjere i njezina opravdanja nije obrazložio odnosno da ga je samo proturječno obrazložio i da je pritom istodobno povrijedio žaliteljevo pravo na saslušanje jer nije uzeo u obzir njegove navode.

Žalitelj se nadalje poziva na povredu članka 107. UFEU-a i pritom ističe tri žalbena razloga:

Kao prvo, Opći sud je netočno odredio referentni okvir kada je zbog miješanja prvog i drugog koraka u ispitivanju selektivnosti pogrešno ocijenio da je pravilo o uporabi poreznog gubitka prema članku 8. stavku 1. KStG-a opće pravilo i da je zadržavanje gubitaka u skladu sa „sanacijskom klauzulom” iz članka 8.c stavka 1. KStG-a iznimka od toga pravila. S tim u vezi, Opći sud nije uzeo u obzir činjenicu da je sanacijska klauzula sastavni dio općeg poreznog pravila o prenošenju gubitaka prema članku 10.d EStG-a (Zakon o porezu na prihod) koje ima svoj temelj i u njemačkom ustavnom pravu.

Kao drugo, Opći sud je pogrešno ocijenio da je „sanacijska klauzula” selektivna. Općem sudu je promaknulo da „sanacijska klauzula” uopće ne definira svoje osobno područje primjene, nego stoji na raspolaganju svim poduzetnicima bez obzira na njihovu vrstu i predmet poslovanja. „Sanacijska klauzula” primjenjuje se bez razlike na sve poduzetnike koji dospiju u ekonomske poteškoće. S tim u vezi, Općem sudu je promaknulo i to da se poduzetnici u poteškoćama i zdravi poduzetnici s obzirom na mjerodavni cilj pravila o gubitku prava na prijenos poreznog gubitka, a to je sprečavanje zlouporaba poreznih gubitaka, ne nalaze u činjenično i pravno usporedivim situacijama. U slučaju „sanacijske klauzule” mogućnost zlouporabe poreznih gubitaka isključena je zakonodavčevom ovlašću da konkretizira slučajeve njezine primjene.

Kao treće, Opći sud je pogrešno ocijenio da „sanacijska klauzula” nije opravdana. Žalitelj tvrdi da cilj „sanacijske klauzule” nije davanje poticaja poduzetnicima u poteškoćama, nego se njome želi ostvariti oporezivanje u skladu s načelom oporezivanja prema gospodarskim mogućnostima kao inherentnom cilju njemačkog poreznog prava. Zadržavanjem poreznih gubitaka treba se osobito postići porezno oslobođenje tzv. „prividne dobiti” koja nastaje prestankom potraživanja zajmova na temelju odricanja, i to tako da se njezin iznos prebije s iznosom gubitaka.

(1)  SL L 235, str. 26.