Available languages

Taxonomy tags

Info

References in this case

Share

Highlight in text

Go

Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

MICHALA BOBEKA

od 14. prosinca 2017.(1)

Predmet C-382/16

Hornbach-Baumarkt-AG

protiv

Finanzamt Landau

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Finanzgericht Rheinland-Pfalz (Njemačka))

„Sloboda poslovnog nastana – Izravno oporezivanje – Primjena pravila o prilagodbi transfernih cijena u pogledu transakcija između rezidentnih i nerezidentnih društava”






I.      Uvod

1.        Društvo Hornbach-Baumarkt AG (Hornbach) izdalo je jamstvena pisma bankama i vjerovnicima kojima je jamčilo da će obveze nekih njegovih inozemnih društava kćeri biti ispunjene. Od tih društava kćeri nije dobilo nikakvu naknadu za jamstvena pisma. Nakon provedenog poreznog postupka Finanzamt Landau (u daljnjem tekstu: Porezni ured) je utvrdio da jamstvena pisma nisu bila naplaćena prema tržišnim uvjetima. Porezni ured stoga je povisio iznos poreza na dobit koji je društvo Hornbach trebalo platiti. To je učinio kako bi odrazio fiktivnu naknadu koju bi za jamstvena pisma, kako je smatrao, društvu Hornbach platio nepovezani treći subjekt.

2.        Društvo Hornbach je sudu koji je uputio zahtjev podnijelo tužbu kojom je pobijalo zaključke Poreznog ureda. Tvrdi da njemački propis koji predviđa prilagodbu oporezivanja transakcija između povezanih društava, kako bi isto odgovaralo oporezivanju prema tržišnim uvjetima, povređuje odredbe o slobodi poslovnog nastana predviđene Ugovorom o EU-u. Osobito, taj propis prilagodbu oporezivanja predviđa samo kada su uključena inozemna povezana društva. Osim toga, ne omogućuje poreznim obveznicima da opravdaju transakcije koje nisu provedene prema tržišnim uvjetima.

3.        U tom kontekstu Finanzgericht Rheinland-Pfalz (Financijski sud Porajnja-Falačke, Njemačka) pita je li relevantno pravilo njemačkog prava u skladu s odredbama o slobodi poslovnog nastana predviđenima u Ugovoru o EU-u.

II.    Pravni okvir

4.        U skladu s navodima suda koji je uputio zahtjev, ako se dobit poreznog obveznika od poslovnih odnosa s povezanim trećim subjektom smanjila zbog činjenice da je, u vezi s takvim poslovnim odnosima u inozemstvu, ugovorio uvjete suradnje koji odstupaju od onih koje bi u istim ili sličnim okolnostima ugovorili nepovezani treći subjekti, primjenjuje se članak 1. stavak 1. Zakona o oporezivanju inozemnih transakcija (Außensteuergesetz), kako je izmijenjen Zakonom o smanjenju poreznih povlastica i oslobođenja (Gesetz zum Abbau von Steuervergünstigungen und Ausnahmeregelungen) od 16. svibnja 2003. (BGBl. I, 2003., str. 660.; u daljnjem tekstu: AStG). Ta odredba zahtijeva da se dobit prijavi kao da je ostvarena prema uvjetima dogovorenima između nepovezanih trećih subjekata.

5.        Subjekt je povezan s poreznim obveznikom ako, među ostalim, porezni obveznik izravno ili neizravno drži barem četvrtinu udjela u vlasništvu tog subjekta.

III. Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja

6.        Hornbach-Baumarkt AG (u daljnjem tekstu: tužitelj) je javno društvo s ograničenom odgovornošću koje ima sjedište u Njemačkoj. Njegova poslovna svrha je vođenje trgovina alatom i građevinskim materijalom („uradi sam”) u Njemačkoj i drugim zemljama.

7.        Tužitelj je u relevantnoj godini (2003.) imao dionice u nekoliko društava u drugim zemljama unutar i izvan Unije, za koje je vjerovnicima i bankama izdao jamstvena pisma ne tražeći za to naknadu. Tužitelj je preko, među ostalim, svojeg društva kćeri Hornbach International GmbH i njegova društva kćeri Hornbach Holding B.V. bio neizravni vlasnik svih dionica društava Hornbach Real Estate Groningen B.V. i Hornbach Real Estate Wateringen B.V. (u daljnjem tekstu: inozemna društva grupe), koja su oba imala sjedište u Nizozemskoj.

8.        Tužitelj je 25. rujna 2002. za inozemna društva grupe besplatno izdao jamstvena pisma banci koja je kreditirala ta društva. To je učinio jer su inozemna društva grupe imala negativan vlasnički kapital te su im bili potrebni bankovni zajmovi u iznosu 10 057 000 eura (društvo Hornbach Real Estate Groningen B.V.) i 14 800 000 eura (društvo Hornbach Real Estate Wateringen B.V.) radi nastavka poslovnih djelatnosti i planirane izgradnje trgovine i vrtnog centra. Kreditirajuća banka je dodjelu zajmova uvjetovala time da joj tužitelj dostavi jamstvena pisma.

9.        Tužitelj se u jamstvenim pismima od 25. rujna 2002. kreditirajućoj banci obvezao da će zadržati i da neće mijenjati svoj udio u društvu Hornbach Holding B.V. Osim toga, obvezao se da će osigurati da će društvo Hornbach Holding B.V. zadržati i da neće mijenjati svoj udio u inozemnim društvima grupe a da banci o tome ne pruži pisanu obavijest najmanje tri mjeseca prije takvog raspolaganja udjelom ili njegove promjene. Nadalje, tužitelj se neopozivo i bezuvjetno obvezao da će financirati inozemna društva grupe na takav način da im omogući ispunjavanje svih njihovih obveza. Stoga je tužitelj inozemnim društvima grupe morao, po potrebi, osigurati sredstva koja bi im omogućila ispunjenje njihovih obveza prema banci. Osim toga, tužitelj je morao osigurati da će se takva sredstva koristiti za podmirenje eventualnih obveza prema banci.

10.      Porezni ured (u daljnjem tekstu: tuženik) je u okviru porezne ocjene tužitelja zaključio da su uvjeti ugovoreni između tužitelja i inozemnih društava grupe odstupali od onih kakve bi u istim ili sličnim okolnostima ugovorili nepovezani treći subjekti. Nepovezani poslovni partneri ugovorili bi naknadu za pružatelja jamstvenih pisama zbog pratećeg rizika od odgovornosti. Budući da tužitelj s inozemnim društvima grupe nije ugovorio nikakvu naknadu za jamstvena pisma, njegova je dobit od poslovnih odnosa sa subjektima s kojima je bio povezan, u smislu članka 1. stavka 1. AStG-a, bila smanjena.

11.      U skladu s tim Porezni ured je, među ostalim, prijavljene iznose dobiti korigirao za 15 253 eura i 22 447 eura kako bi ih uskladio s fiktivnom dobiti koju bi tužitelj ostvario da je relevantne transakcije izvršio prema tržišnim uvjetima. Tužitelj je podnio prigovor protiv rješenja o obračunu poreza na dobit za 2003. i osnovice za izračunavanje poreza na dobit u 2003. Porezni ured ih je odbio kao neosnovane. Postupak u kojem se ta odluka pobija trenutno je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev.

12.      Tužitelj u svojoj tužbi ističe da je tuženik nedopustivo, na način koji je suprotan pravu Unije, povećao svoju oporezivu dobit za iznos (fiktivne) naknade za jamstvena pisma. Tvrdi da članak 1. AStG-a uzrokuje nejednako postupanje prema inozemnim transakcijama u odnosu na domaće jer do fiktivnog povećanja dobiti ne dolazi kada se radi o isključivo domaćim transakcijama, dok se izdavanje jamstvenih pisama za inozemna društva kćeri „kažnjava”.

13.      U prilog svojem stajalištu tužitelj se osobito poziva na presudu Suda u predmetu SGI(2). Tužitelj tu presudu tumači na način da će ograničenje slobode poslovnog nastana predviđeno pravilom koje zahtijeva korekciju dobiti kada se pogodnosti dodjeljuju povezanim društvima izvan dotične države članice biti proporcionalno samo ako se poreznom obvezniku pruži prilika da dostavi dokaze o poslovnom opravdanju transakcija koje nisu u skladu s načelom nepristrane transakcije. Članak 1. AStG-a ne sadržava nikakve izričite odredbe o mogućnosti poslovnog opravdanja transakcije koja nije izvršena prema tržišnim uvjetima. Stoga tužitelj smatra da je taj članak u suprotnosti s načelom proporcionalnosti. Besplatno izdavanje jamstvenih pisama, koje je sporno u ovom predmetu, nije izvršeno zbog poreznih razloga. Naprotiv, bilo je povezano s radnjama potpore zamjeni vlasničkog kapitala. Stoga, iz perspektive prava Unije, iznosu dobiti nije moguće pridodati tržišnu naknadu za jamstvena pisma iz razloga što je besplatno izdavanje jamstava za zajmove poslovno opravdano.

14.      U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da je Sud u predmetu SGI, koji se odnosio na belgijsko porezno pravilo s određenim sličnostima s člankom 1. AStG-a, odlučio da se člancima 43. i 48. UEZ-a načelno ne protive takve pravne odredbe države članice. Tuženik priznaje da članak 1. AStG-a ne sadržava zasebnu odredbu o dokazivanju poslovnog opravdanja. Međutim, smatra da porezni obveznik uvijek može predočiti dokaze o razumnosti odstupanja. Ako postoji poslovno opravdanje za odstupanje od onoga što bi inače bilo razumno, takvo je opravdanje također moguće uzeti u obzir u kontekstu članka 1. AStG-a. Osim toga, u skladu s njemačkim pravom, porezni obveznik može porezno rješenje osporiti i u sudskom i u izvansudskom postupku.

15.      S obzirom na navedeno, Finanzgericht Rheinland-Pfalz (Financijski sud Porajnja-Falačke) postavlja Sudu sljedeće pitanje:

„Protivi li se članku 49. u vezi s člankom 54. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) (nekadašnji članak 43. u vezi s člankom 48. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (UEZ)) propis države članice prema kojem se dobit rezidentnog poreznog obveznika od poslovnih odnosa s društvom koje ima sjedište u drugoj državi članici u kojem on izravno ili neizravno ima udio u barem četvrtini vlasništva i s kojim je ugovorio uvjete koji odstupaju od onih koje bi nepovezani treći subjekti u istim ili sličnim okolnostima ugovorili među sobom treba izračunati onako kako bi nastala pod uvjetima ugovorenima među nepovezanim trećim subjektima ako se takva korekcija ne provodi za dobit od poslovnih odnosa s rezidentnim društvom i taj propis rezidentnom poreznom obvezniku ne daje mogućnost dokazivanja da su uvjeti ugovoreni iz poslovnih razloga koji proizlaze iz njegova položaja kao dioničara društva sa sjedištem u drugoj državi članici?”

16.      Pisana očitovanja podnijeli su tužitelj, njemačka i švedska vlada te Europska komisija. Stranke koje su sudjelovale u pisanoj fazi postupka iznijele su i usmena očitovanja na raspravi održanoj 27. rujna 2017.

IV.    Ocjena

17.      Može li država članica spriječiti društva da premjeste dobit izvan njezine porezne jurisdikcije tako da ih obveže da dobit od transakcija prijavljuju u iznosu u kojem bi je ostvarila da su takve transakcije izvršila prema tržišnim uvjetima? Može li takvu obvezu nametnuti samo u pogledu prekograničnih, a ne i domaćih transakcija (odnosno, transakcija između dvaju rezidentnih društava), a da pritom ne povrijedi pravila Ugovora koja se odnose na slobodu poslovnog nastana(3)? To je, u bitnome, pitanje koje sud koji je uputio zahtjev postavlja u ovom predmetu.

18.      Moj kratki odgovor na oba pitanja iz prethodne točke jest „da”. Naime, smatram da predmetna nacionalna pravila ne predstavljaju nikakvo ograničenje slobode poslovnog nastana. Ako ipak predstavljaju, mišljenja sam da su opravdana.

19.      Za početak ću u odjeljku A iznijeti neka opća zapažanja o teritorijalnosti oporezivanja i pristupu koji Sud koristi u odnosu na primjenu odredbi Ugovora koje se odnose na slobodu poslovnog nastana. U odjeljku B iznijet ću glavne zaključke iz presude Suda u predmetu SGI, koji je ključan presedan ovom predmetu, te ću potom odgovoriti na pitanje suda koji je uputio zahtjev(4).

A.      O teritorijalnosti, diskriminaciji, ograničenjima i usporedivosti

1.      Teritorijalnost, premještanje dobiti i smanjivanje porezne osnovice

20.      Načelo teritorijalnosti državnih ovlasti oporezivanja međunarodno je priznato, uključujući u sudskoj praksi Suda(5). U skladu s tim načelom, države članice mogu oporezivati globalnu dobit rezidentnih društava (oporezivanje na temelju rezidentnosti) i dobit koju su nerezidentna društva ostvarila od djelatnosti u toj državi (oporezivanje na temelju izvora dobiti).

21.      Jedna od posljedica načela teritorijalnosti jest ta da društva ne mogu slobodno premještati dobit i gubitke između poreznih jurisdikcija. To je više puta utvrđeno u sudskoj praksi Suda, osobito primjenom pojma „uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja”(6). Sud je primjenjujući taj pojam potvrdio da bi država članica, ako bi morala prihvatiti slobodno iznošenje dobiti rezidentnih društava izvan svoje jurisdikcije, „bila prisiljena odreći se svojeg prava, kao države sjedišta tog društva, da oporezuje njegovu dobit kako bi, možebitno, tu dobit oporezovala država članica u kojoj društvo kojem je prenesena ima svoje sjedište”(7).

22.      Iz tog zapažanja logično slijedi da države članice mogu legitimno usvojiti mjere kojima je cilj spriječiti eroziju svoje porezne osnovice koja se vrši premještanjem dobiti iz njezine jurisdikcije. Može poduzeti korake da bi osigurala pravilnu raspodjelu dobiti(8).

23.      Do smanjenja porezne osnovice države može doći, primjerice, kada rezidentna društva nerezidentnim društvima isporuče robu ili usluge po nižoj cijeni ili besplatno, čime smanjuju svoju oporezivu dobit u državi svojeg sjedišta. Država članica na to može odgovoriti prilagodbom porezne osnovice rezidentnog društva na iznos o kojem bi se radilo da je transakcija izvršena prema tržišnim uvjetima (primjena „pravila o prilagodbi transfernih cijena”). Načelo nepristrane transakcije je međunarodni standard utvrđen člankom 9. OECD-ovih i UN-ovih okvirnih poreznih konvencija te ga koristi većina poreznih uprava diljem svijeta(9).

24.      Da pojasnim, transferne cijene utvrđene na temelju načela nepristrane transakcije ne moraju se koristiti samo za prilagodbu porezne osnovice društva u slučaju umjetnih uvjeta ili uvjeta koji predstavljaju zlouporabu, a koji su osmišljeni s namjerom izbjegavanja poreza. One se također općenito i legitimno koriste kao sredstvo za osiguravanje dosljedne osnove za raspodjelu dobiti (i izbjegavanje dvostrukog oporezivanja). Na to je, po mojemu mišljenju, važno podsjetiti u ovom predmetu jer se, koliko shvaćam, u njemu ne navodi da je tužitelj izbjegavao porez ili počinio zlouporabu.

25.      Kod transakcija između povezanih društava sa sjedištem u istoj državi koje nisu izvršene prema tržišnim uvjetima problemi u pogledu smanjivanja porezne osnovice ne javljaju se kao kod prekograničnih situacija. U takvim slučajevima dobit ne „bježi” iz porezne jurisdikcije države u inozemstvo. Jednostavno se premješta unutar iste porezne jurisdikcije i može se oporezovati drugdje – pri oporezivanju drugog poreznog obveznika, ali i dalje unutar iste jurisdikcije. Stoga primjena pravila o prilagodbi transfernih cijena nije potrebna (ili barem načelno ne bi služila istim svrhama) kod isključivo domaćih transakcija(10).

26.      Njemačka vlada u glavnom postupku tvrdi da zbog tih razloga relevantna pravila o prilagodbi transfernih cijena primjenjuje samo na prekogranične situacije. Stoga je bit pitanja nacionalnog suda razlika između domaćih i prekograničnih transakcija i ograničenje primjene pravila o prilagodbi transfernih cijena samo na potonje.

27.      Ta razlika pak otvara pitanja u pogledu usporedivosti prekograničnih i domaćih situacija, uloge usporedivosti u primjeni pravila o slobodi poslovnog nastana i, općenitije, načina na koji se ta pravila primjenjuju u području izravnog oporezivanja. Sada ću se osvrnuti na ta pitanja.

2.      Dva pristupa i njihova kombinacija

28.      U sudskoj praksi Suda korištena su dva pristupa u analizi slučajeva navodnih povreda slobode poslovnog nastana u području izravnog oporezivanja: pristup koji se fokusira na diskriminaciju i pristup koji se fokusira na ograničenje. U akademskoj literaturi je jasno zabilježeno da se Sud tijekom godina katkad priklanjao prvom, katkad drugom pristupu(11).

a)      Pristup koji se fokusira na diskriminaciju

29.      U skladu s pristupom koji se fokusira na diskriminaciju, da bi se nacionalnu mjeru smatralo protivnom slobodi poslovnog nastana, mora postojati različito postupanje prema usporedivim situacijama na štetu društava koja ostvaruju slobodu poslovnog nastana. Primjerice, situacija rezidentnog društva majke s inozemnim društvom kćeri mora biti usporediva sa situacijom rezidentnog društva majke s rezidentnim društvom kćeri, pri čemu se prema prvima mora lošije postupati. 

30.      Provedba usporedbe u slučajevima nacionalnih i multinacionalnih grupa nije jednostavna. Jedan od ključnih problema je činjenica da je uključeno više pravnih subjekata. To može rezultirati različitim fokusom u provedbi usporedbi.

31.      Primjerice, pravna analiza može započeti usporedbom društava majki, kojom će se utvrditi da se prema njima jednako postupa u okviru oporezivanja dobiti, nakon čega će se nastaviti s usporedbom (rezidentnih i nerezidentnih) društava kćeri i zaključkom da se prema njima različito postupa u kontekstu neke pogodnosti (kao što je pravo na porezni odbitak)(12). Slično tomu, provedba usporedbi može započeti na razini društava kćeri rezidentnih i nerezidentnih društava, a završiti usporedbom nacionalnih i multinacionalnih grupa(13).

32.      Iz potonjeg navoda izvlačim važan zaključak. Kada se radi o pitanjima oporezivanja grupa i slobode poslovnog nastana, pravni subjekti se ne uspoređuju sasvim izolirano. Okolnosti s njima povezanih subjekata i postupanje prema tim subjektima se u toj usporedbi ne zanemaruju potpuno. Naprotiv, ti čimbenici moraju biti relevantni u provedbi pravne analize te se u okviru iste moraju uzeti u obzir.

33.      Ta napomena je ključna u ovom predmetu. Sve stranke se slažu da na razini pojedinačnih pravnih subjekata postoji razlika u postupanju. Međutim, jedan od ključnih argumenata njemačke vlade je taj da kod prekograničnih transakcija ne postoji nepovoljan položaj na razini grupe – argument o „jednakom poreznom teretu”, kojem ću se vratiti u nastavku.

b)      Pristup koji se fokusira na ograničenje

34.      Pristup koji se fokusira na ograničenje mnogo je širi u usporedbi s pristupom koji se fokusira na diskriminaciju. Njegov tradicionalni oblik obuhvaća sve propise „koji mogu izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ograničiti trgovinu unutar Zajednice”(14). Taj se oblik tijekom godina razvio. Prema novijem obliku, ograničenje se obično smatra nacionalnom mjerom koja „može izvršavanje temeljnih sloboda zajamčenih Ugovorom ograničiti ili učiniti manje privlačnim”(15). Međutim, jasno je da se čak i nediskriminirajuća ograničenja moraju opravdati prema pristupu koji se fokusira na ograničenje(16).

35.      Tako je Sud u, primjerice, predmetu SGI utvrdio da su odredbe o slobodi poslovnog nastana „namijenjene osiguravanju da se prema stranim državljanima i društvima u državi članici domaćinu postupa jednako kao prema državljanima te države, te ujedno zabranjuju državi članici podrijetla da nekom svojem državljaninu ili društvu osnovanom u skladu s njezinim propisima ograniči mogućnost poslovnog nastana u drugoj državi članici” (moje isticanje)(17).

36.      Pristup koji se fokusira na ograničenje uklanja, barem u teoriji, potrebu za bilo kakvom usporedbom ili određivanjem relativno nepovoljnog postupanja.

37.      Veliki izazov primjeni tog pristupa na izravno oporezivanje je činjenica da države članice uživaju suverenost u tom području. Države članice mogu slobodno određivati poreznu osnovicu i primjenjive porezne stope. Logično, supostojanje na taj način definiranih i uređenih nacionalnih sustava dovodi do „ograničenjâ” slobode poslovnog nastana(18).

38.      Da uzmem ekstreman primjer, društvo sa sjedištem u državi članici A, u kojoj se primjenjuje stopa poreza na dobit od 10 %, možda neće htjeti osnovati društvo kći u državi članici B, u kojoj se primjenjuje porezna stopa od 20 %. Ako bi se pristup koji se fokusira na ograničenje dosljedno primjenjivao, već bi takva razlika u poreznim stopama predstavljala ograničenje slobode poslovnog nastana te bi od države članice B zahtijevala da opravda svoju višu poreznu stopu.

c)      Kombiniranje pristupâ

39.      Pristup koji se fokusira na ograničenje je barem djelomično, zbog poteškoća u primjeni njegova „čistog” oblika na pravila o izravnom oporezivanju, razrjeđivan dozom diskriminacije. To je gdjekad rezultiralo neobičnim koktelom.

40.      Tako je, primjerice, Sud mnogo puta utvrdio da je ograničenje slobodnog kretanja „dopušteno [...] samo ako se odnosi na situacije koje nisu objektivno usporedive ili ako je opravdano nekim važnim razlogom u općem interesu” (moje isticanje)(19). U takvim se predmetima koristila terminologija karakteristična za pristup koji se fokusira na ograničenje, ali se zapravo radilo o pristupu koji se fokusirao na diskriminaciju: neusporedivost situacija uklanja potrebu za razmatranjem opravdanjâ.

41.      Podredno, razlika u postupanju se razmatra, ali se ne provodi nikakva analiza usporedivosti. Tomu slijedi utvrđenje o postojanju „ograničenja”. Takav pristup može stvoriti dvojbe u pogledu toga je li se ocjena temeljila na pitanju diskriminacije ili na pitanju ograničenja (kao što je bio slučaj u, primjerice, predmetu SGI(20), o kojem se detaljnije raspravlja u nastavku).

42.      Sud je u nekim drugim predmetima pak izričito isticao neusporedivost odnosnih situacija i, istovremeno, upućivao na različito postupanje, kao u predmetu Thin Cap, koji je gore citiran(21).

43.      Takav pristup podrazumijeva da diskriminacija nije pravni uvjet za utvrđenje postojanja povrede slobode poslovnog nastana, ali da je unatoč tome na neki način relevantno da se prema dvjema situacijama različito postupa.

44.      Ukratko, u kontekstu slobode poslovnog nastana, kod primjene obaju pristupa na izravno oporezivanje postoje specifične poteškoće. Što se tiče pristupa koji se fokusira na diskriminaciju, pitanje usporedivosti, a osobito pitanje u pogledu subjekata koje treba uspoređivati, i u kojoj fazi, nije lišeno kontroverzi. Pristup koji se fokusira na ograničenje nailazi na još veće probleme: osobito ako ga se dovede do njegove logičke krajnosti, svaka razlika u izravnom oporezivanju može predstavljati ograničenje slobode poslovnog nastana. Države članice bi po definiciji uvijek bile obvezne opravdati svoju poreznu politiku. Ti problemi posebno proizlaze iz načela proporcionalnosti, kako ga je Sud potvrdio, te općenitije iz stupnja suverenosti koju države članice uživaju u tom području. Kako će se vidjeti u nastavku, ti se problemi javljaju i u ovom predmetu.

B.      Pitanja suda koji je uputio zahtjev

1.      Predmet SGI

45.      U odluci kojom je upućeno prethodno pitanje ističe se predmet SGI(22). Na taj predmet upućuju i sve stranke u svojim pisanim i usmenim očitovanjima. Stoga ću započeti opisom činjeničnog stanja i glavnih zaključaka iz te presude.

46.      SGI je bilo društvo sa sjedištem u Belgiji. Recydemu, društvu iz iste grupe, dodijelilo je beskamatni zajam. Društvu SGI izdano je revidirano porezno rješenje u kojem je njegova porezna osnovica bila povećana kako bi odražavala fiktivnu kamatnu stopu od 5 % za zajam društvu Recydem. Pravna osnova te prilagodbe bio je članak 26. Code des impôts (Zakon o porezu na dobit). Ta je odredba omogućavala da se iznimne ili besplatne pogodnosti pridodaju, za potrebe oporezivanja, dobiti onoga tko ih je dodijelio, „osim ako ih se koristi za utvrđivanje oporezive dobiti subjekata koji su ih primili”. Također je predviđala da se pogodnost u nekim slučajevima pridodaje dobiti onoga tko ju je dodijelio, čak i kada je njezin primatelj povezano(23) inozemno društvo.

47.      Sud je utvrdio da su društva sa sjedištem u Belgiji koja dodjeljuju iznimne ili besplatne pogodnosti povezanim inozemnim društvima u nepovoljnom položaju u usporedbi s društvima koja pogodnosti dodjeljuju povezanim društvima sa sjedištem u Belgiji. Takva je situacija mogla odvratiti belgijska društva „od stjecanja, osnivanja ili zadržavanja društava kćeri u drugim državama članicama ili od stjecanja ili zadržavanja značajnih udjela u društvima sa sjedištem u tim državama, zbog poreznog tereta koji je, u pogledu prekograničnih situacija, bio nametnut na dodjelu pogodnosti na koje je sporni propis usmjeren”(24). Osim toga, mogla je odvratiti društva od stjecanja, osnivanja ili zadržavanja značajnih udjela u Belgiji zbog poreznog tereta koji je tamo bio nametnut na dodjelu pogodnosti. To je predstavljalo ograničenje slobode poslovnog nastana.

48.      Međutim, ograničenje se moglo opravdati legitimnim ciljem očuvanja uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja. Sud je sprječavanje porezne evazije istaknuo kao legitiman cilj. Budući da to opravdanje nije navedeno u ovom predmetu, u ovom ga mišljenju neću detaljno razmatrati.

49.      Društva ne mogu slobodno premještati svoju dobit i gubitke između država članica kako bi minimizirala svoj porezni teret. Ako bi se rezidentnim društvima dopustilo da dodijele iznimne ili besplatne pogodnosti povezanim inozemnim društvima, mogla bi se ugroziti uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja, što bi državu članicu društva koje dodjeljuje pogodnost prisililo da se odrekne svojeg prava da oporezuje dobit rezidentnog društva(25).

50.      Sud je također zaključio, podložno konačnoj ocjeni od strane nacionalnog suda, da je mjera bila proporcionalna utoliko što su korektivne porezne mjere odražavale tržišne uvjete odnosnih transakcija te što je porezni obveznik imao priliku poslovno opravdati uvjete koji, kako se izvorno činilo, nisu odgovarali tržišnim uvjetima.

2.      Predmetni slučaj: ograničenje slobode poslovnog nastana?

51.      Tužitelj je u predmetnom slučaju besplatno izdao jamstveno pismo za račun svojih inozemnih društava grupe. Na taj im je način dodijelio pogodnost pod uvjetima koji nisu bili tržišni.

52.      U skladu s člankom 1. stavkom 1. AStG-a, tužiteljeva porezna osnovica je povećana kako bi odražavala oporezivu dobit koju bi tužitelj ostvario da je transakcija bila izvršena pod tržišnim uvjetima.

53.      Nesporno je da se takve prilagodbe, u skladu s njemačkim pravom, provode samo ako društvo koje prima pogodnost ima sjedište u drugoj državi članici. Nasuprot tomu, porezna osnovica društva sa sjedištem u Njemačkoj ne prilagođava se ako ono dodijeli pogodnost povezanom subjektu koji je također iz Njemačke.

54.      Ako primijenimo pristup Suda iz presude SGI(26), proizlazi da je porezni položaj društva sa sjedištem u Njemačkoj, koje, kao što je to tužitelj učinio, povezanom subjektu iz druge države članice dodijeli pogodnost pod uvjetima koji nisu tržišni, nepovoljniji nego što bi bio da je takvu pogodnost dodijelilo povezanom subjektu sa sjedištem u Njemačkoj.

55.      Međutim, smatram da takav prijenos rješenja iz presude SGI nije pravilan zbog dva razloga jer: u predmetnom slučaju (a) ne postoji diskriminacija, kako zbog neusporedivosti odnosnih situacija tako i zbog nepostojanja nepovoljnog postupanja; i (b) pristup koji se fokusira na ograničenje nije primjenjiv. Oba ću redom razmotriti u nastavku.

a)      Nepostojanje diskriminacije

1)      Neusporedivost situacija

56.      Važna razlika između ovog predmeta i predmeta SGI je ta što pitanje usporedivosti situacija nije razmatrano u predmetu SGI. U presudi u tom predmetu je utvrđeno postojanje različitog postupanja, ali nije provedena nikakva ocjena usporedivosti. Međutim, Njemačka u ovom predmetu izričito navodi da odnosne situacije nisu usporedive, zbog čega Sud to pitanje mora izravno ispitati.

57.      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, usporedivost prekogranične situacije s unutarnjom situacijom mora se ocjenjivati s obzirom na cilj nacionalnih odredbi o kojima je riječ(27).

58.      U ovom predmetu, koliko shvaćam na temelju pisanih očitovanja njemačke vlade, svrha relevantnih odredbi nacionalnog prava je osigurati da dobit ostvarena u Njemačkoj ne bude transakcijama koje nisu izvršene pod tržišnim uvjetima iznesena izvan njemačke porezne jurisdikcije.

59.      Na temelju toga se čini da postoje snažni argumenti u prilog tomu da prekogranične i domaće situacije doista nisu usporedive u ovom predmetu. Kod prekogranične situacije Njemačka bi se odrekla svojih prava da, kao država sjedišta društva, oporezuje čitavu njegovu dobit ako poreznu osnovicu ne bi prilagodila s obzirom na tržišne uvjete transakcija. To je u suprotnosti s domaćom situacijom kod koje dobit ostaje unutar jurisdikcije.

60.      U bitnome se dakle tvrdi da inozemna i domaća društva kćeri nisu usporediva u konkretnom kontekstu osiguravanja da porez ne pobjegne iz jurisdikcije države članice. Predmetni propis usvojen je upravo zato što ih se ne smatra jednakima. Načelo teritorijalnosti i nemogućnost oporezivanja inozemnih društava kćeri čine te dvije situacije objektivno različitima. Nejednakost ne postoji samo kada se prema jednakim situacijama različito postupa, nego i kada se prema objektivno različitim situacijama jednako postupa(28).

61.      U tom pogledu valja istaknuti dvije stvari. Kao prvo, taj argument prilično jasno pokazuje, općenito, ali možda još i više u konkretnom kontekstu ovog predmeta, koliko su ocjene usporedivosti i opravdanja zapravo duboko međusobno isprepletene. Iako ih se prikazuje kao dvije zasebne faze testa, pri utvrđivanju usporedivosti situacija u praksi često se uzima u obzir, na razini svrhe ili cilja usporedbe (odnosno pri određivanju tertium comparationis), isti cilj koji se koristi za opravdanje radnji država članica. Kao drugo, takvo spajanje usporedivosti i opravdanja obično će postojati kada se nacionalne mjere ocjenjuju s obzirom na pravo Unije. Ako dotična nacionalna mjera nije neopravdano usko ili nerazumno sastavljena, okvir usporedivosti tako uspostavljen nacionalnim pravom vjerojatno će biti upotrijebljen za utvrđivanje okvira usporedivosti u pravu Unije, pod uvjetom da je cilj nacionalnog prava prihvatljiv i iz perspektive prava Unije. Nacionalno pravo se na taj način koristi kao polazna točka, ali nije nužno ključan argument za utvrđivanje usporedivosti situacija prema pravu Unije(29).

62.      Ovaj predmet spada upravo pod takav scenarij. Situacije domaćih i inozemnih društava kćeri postaju neusporedive ako se prihvati načelo (porezne) teritorijalnosti, kao i stav koji proizlazi iz tog načela i cilja da se „očuva uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja”, koji u biti znači isto na razini „opravdanja”.

63.      Stoga smatram pravilnim stajalište njemačke vlade da prekogranične i domaće situacije jednostavno nisu usporedive. Cilj zbog kojega ih se u nacionalnom pravu razlikuje valjan je iz perspektive prava Unije te je njihovo razlikovanje u nacionalnom pravu razumno. Bilo bi paradoksalno ako bi Sud izričito uvažio „načelo teritorijalnosti utvrđeno međunarodnim poreznim pravom i priznato u pravu Zajednice”(30), a istovremeno utvrdio da je prijenos dobiti izvan porezne jurisdikcije države članice moguće potpuno izjednačiti s prijenosima unutar jurisdikcije države članice.

64.      Ni sudska praksa Suda ne ide u prilog takvom izjednačavanju.

65.      Točno je da se u pogledu sprječavanja prijenosa dobiti između država članica ne može sve opravdati ciljem. On ne znači da „pravila koja je država članica usvojila s konkretnom svrhom uređivanja situacije multinacionalnih grupa ne mogu, u određenim slučajevima, predstavljati ograničenje slobode poslovnog nastana”(31). Međutim, uvjeti za utvrđenje postojanja ograničenja moraju doista biti ispunjeni. To znači da se doista mora utvrditi jesu li situacije usporedive i postoji li nepovoljno postupanje(32).

66.      U ovom predmetu, osobito uzimajući u obzir svrhu spornih nacionalnih pravila, smatram da nije utvrđeno da su odnosne situacije usporedive. Ovaj se predmet stoga razlikuje od slučajeva u kojima se pred Sudom argument teritorijalnosti isticao u kontekstu mjere koja nije izričito osmišljena za sprječavanje prekograničnog curenja oporezive dobiti(33).

67.      Također, Sud je u nekoliko predmeta utvrdio da je u ocjeni usporedivosti situacija ključni čimbenik taj da država članica želi i rezidentne i nerezidentne porezne obveznike oporezovati na isti način. Tako, primjerice, čim država članica „porez na dividende dobivene od rezidentnog društva nametne i nerezidentnim dioničarima, a ne samo rezidentnima, položaj tih nerezidentnih dioničara postaje usporediv s položajem rezidentnih dioničara”(34).

68.      U ovom se predmetu, kako je istaknula njemačka vlada, ne pokušava oporezovati nerezidente. Porez se nameće na temelju načela nepristrane transakcije te se stoga primjenjuje samo na dobit ostvarenu u Njemačkoj. S obzirom na to, prekogranične i domaće situacije nisu usporedive. 

69.      S obzirom na navedeno, smatram da situacija rezidentnih društava s nerezidentnim društvima kćerima, za potrebe utvrđivanja postojanja diskriminacije koja bi mogla predstavljati povredu slobode poslovnog nastana, nije usporediva sa situacijom rezidentnih društava s rezidentnim društvima kćerima. Njihove su situacije objektivno različite. To znači da se prema njima, u skladu s načelom nediskriminacije na kojemu se temelje pravila o slobodi poslovnog nastana, ne može jednako postupati.

2)      Nepostojanje nepovoljnijeg postupanja

70.      Unatoč tomu, ako bi se smatralo da su prekogranične i domaće situacije zapravo usporedive u ovom predmetu, smatram opravdanim tvrditi da ne postoji diskriminacija u smislu nepovoljnijeg postupanja prema prvonavedenima.

71.      Taj se zaključak prije svega temelji na argumentu koji je iznijela njemačka vlada. Nazivat ću ga argumentom o „jednakom poreznom teretu”. U skladu s njim, kada se radi o transakcijama između društva majke i društva kćeri, oba sa sjedištem u Njemačkoj, koje nisu izvršene prema tržišnim uvjetima, dobit neće biti oporezovana pri oporezivanju društva majke, ali hoće pri oporezivanju društva kćeri. Posljedično, na razini čitave grupe, porezni teret ostaje jednak. Nema smisla prilagođavati porezne osnovice društva majke i društva kćeri (ako oba imaju sjedište u Njemačkoj) da bi se odrazili tržišni uvjeti jer bi to u upravnom smislu bilo komplicirano, a u praksi bi dalo isti rezultat.

72.      Drugim riječima, njemačka vlada tvrdi da nema razlike u postupanju jer se dobit ostvarena na nacionalnom području u oba slučaja oporezuje jednom, uvijek jednom i samo jednom.

73.      Sličan je argument istaknut u predmetu SGI. Sud je u odgovoru na njega prešutno prihvatio (u slučajevima 100 %-tnog vlasništva) moguću valjanost argumenta o jednakom poreznom teretu(35).

74.      Međutim, Sud taj argument nije detaljno razmatrao jer je ionako postojala opasnost od dvostrukog oporezivanja. Razlog tomu je bio taj što u predmetu SGI povećanje porezne osnovice društva koje je dodijelilo pogodnost u Belgiji možda ne bi bilo popraćeno odgovarajućim smanjenjem porezne osnovice društva koje je tu pogodnost dobilo u Francuskoj. Tu opasnost nije uklonila mogućnost primjene Konvencije 90/436 o arbitražama radi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja jer je primjena tog akta podrazumijevala trošak i zastoj(36). Na temelju toga potvrđeno je postojanje ograničenja slobode poslovnog nastana.

75.      Što se tiče opasnosti od dvostrukog oporezivanja, takav pristup smatram izrazito problematičnim u ovom predmetu. Kako je gore objašnjeno, u skladu s načelom teritorijalnosti, države članice mogu oporezivati globalnu dobit rezidentnih društava (oporezivanje na temelju rezidentnosti) i dobit koju su nerezidentna društva ostvarila od djelatnosti u toj državi (oporezivanje na temelju izvora dobiti). Jedna od posljedica primjene tog dvojnog kriterija rezidentnosti i izvora dobiti pri utvrđivanju poreznih prava je opasnost od dvostrukog oporezivanja. Porezni obveznik iz države članice B koji ostvari dividendu u državi članici A može biti dva puta oporezovan. U državi članici A (izvor dobiti) može doći do naplate poreza po odbitku, nakon čega takva dobit može biti oporezovana u državi rezidentnosti primatelja dividende, državi članici B(37).

76.      Unatoč svemu tomu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, država izvora dobiti nije obvezna odobriti porezno oslobođenje u takvim slučajevima(38). Stoga dvostruko oporezivanje ili opasnost od istog ne poništava načelo teritorijalnosti. Ono ne sprječava države članice da oporezuju dobit u svojoj jurisdikciji.

77.      Međutim, smatram da pristup iz predmeta SGI implicira suprotno. Tom je presudom za situaciju u kojoj država članica inzistira na oporezivanju dobiti ostvarene na njezinu državnom području utvrđeno da, zbog opasnosti od dvostrukog oporezivanja, predstavlja nepovoljno postupanje.

78.      Dovođenjem tog pristupa do njegove logičke krajnosti i njegovom primjenom na ovaj predmet naglašavaju se njegove unutarnje nedosljednosti.

79.      U ovom predmetu (kao i u predmetu SGI) ključan problem koji se opetovano javlja je taj da se oporezivanje prema tržišnim uvjetima primjenjuje na prekogranične, ali ne i na domaće situacije. Smatram da je u argumentu o opasnosti od dvostrukog oporezivanja problem taj što ta opasnost postoji čak i ako se razlika u postupanju ukloni. Tako u ovom predmetu ne bi bilo razlike u postupanju da je njemačka vlada odlučila pravila o prilagodbi transfernih cijena primijeniti i na prekogranične i na domaće transakcije. Međutim, kod prekograničnih situacija i dalje bi postojala teorijska opasnost od dvostrukog oporezivanja, koja načelno jednostavno ne postoji kod domaćih transakcija.

80.      Po mojemu mišljenju, stvarno pitanje u ovom predmetu odnosi se na valjanost argumenta o „jednakom poreznom teretu”. Ako je taj argument valjan, rekao bih da je eventualna opasnost od dvostrukog oporezivanja jednostavno posljedica supostojanja različitih poreznih sustava i samog načela teritorijalnosti. To znači da bi postojala neovisno o okolnostima.

81.      U ovom se predmetu, te podložno potencijalnoj provjeri od strane nacionalnog suda, argument o jednakom poreznom teretu čini valjanim. Ističem sljedeće u tom pogledu.

82.      Kao prvo, ni tužitelj ni Komisija nisu taj argument ozbiljno doveli u pitanje na raspravi pred Sudom. Nijednom nije osporeno da bi se porezni teret rezidentnih društava povećao ako bi se kriteriji oporezivanja prema tržišnim uvjetima primijenili i u pogledu domaćih transakcija, niti je osporeno da bi taj porezni teret bio manji ako se odnosni kriteriji ne bi primijenili.

83.      Kao drugo, očito je da se kod argumenta o jednakom poreznom teretu sagledava oporezivanje čitave grupe. Zbog razloga navedenih u točkama 30. do 33., smatram opravdanim da se analiza diskriminacije ne ograničava na konkretne okolnosti pojedinačnih pravnih subjekata (to je uobičajeno i u sudskoj praksi).

84.      Kao treće, u presudi SGI je navedeno, sukladno mišljenju nezavisne odvjetnice(39), da je argument o jednakom poreznom teretu primjenjiv samo ako se radi o 100 %-tnom vlasništvu. U takvim je slučajevima nevažno koje se društvo u grupi oporezuje. Međutim, to nije tako očito u slučajevima manjih udjela u vlasništvu.

85.      Kao odgovor na taj navod samo bih istaknuo da, u ovom predmetu, tužitelj doista jest stopostotni vlasnik, izravan ili neizravan, inozemnih društava grupe. Stoga se, u skladu sa zaključcima Suda u presudi SGI, radi o situaciji u kojoj je argument o jednakom poreznom teretu načelno „primjenjiv”.

86.      S obzirom na navedeno, smatram da situacije u ovom predmetu nisu usporedive ili, podredno, ako jesu, da u svakom slučaju ne postoji nepovoljan položaj. Posljedično, sporna nacionalna mjera ne predstavlja diskriminaciju koja povređuje slobodu poslovnog nastana.

b)      Nepostojanje ograničenja

87.      U gornjem odjeljku (a) pretpostavlja se da u ovom predmetu treba primijeniti „pristup koji se fokusira na diskriminaciju”. Međutim, ako se zaključi da bi trebalo primijeniti pristup koji se fokusira na ograničenje, načelno neće biti potrebno provesti nikakvu usporedbu ni odrediti relativno nepovoljan položaj.

88.      Takav zaključak bi ipak otvorio prilično nezgodno načelno pitanje: može li se obvezu društava da svoju poreznu osnovicu izračunaju na temelju tržišnih uvjeta smatrati ograničenjem slobode poslovnog nastana(40)?

89.      Po mojemu mišljenju, ne može. Ona je ništa drugo doli izraz načela teritorijalnosti oporezivanja, koje samo odražava pravo države da oporezuje dobit ostvarenu unutar njezine jurisdikcije(41). Naime, da nije tako i da prilagodba porezne osnovice tržišnim uvjetima predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana, tada bi se o takvom ograničenju moglo raditi i da država članica primjenjuje bilo kakvo oporezivanje po stopi većoj od nulte. Drugim riječima, opet se javljaju problemi svojstveni primjeni na izravno oporezivanje pristupa koji se fokusira na ograničenje.

90.      Ovdje smatram važnim osvrnuti se i na argumente koji su u predmetu SGI istaknuti u pogledu „odvraćanja”. Parafrazirao sam ih u gornjoj točki 47. Njima se u bitnome navodi da oporezivanje dobiti prema tržišnim uvjetima na neki način odvraća (u predmetnom slučaju) njemačka društva koja razmišljaju o osnivanju društava kćeri u inozemstvu i društva izvan Njemačke koja razmišljaju o osnivanju društava kćeri u Njemačkoj.

91.      Međutim, taj bi zaključak, ako bi ga se primijenilo na ovaj predmet, u biti predstavljao tek (prilično upitnu) hipotezu. U kojem smislu postoji odvraćajući učinak? Ta hipoteza snažno ovisi o velikoj pretpostavci: da će društvo biti odvraćeno od izvršavanja svoje slobode poslovnog nastana ako postoji mogućnost da će morati plaćati porez na čitavu svoju dobit, prilagođenu s obzirom na tržišne uvjete(42). Ako se načelu teritorijalnosti i suverenosti država članica u izravnom oporezivanju ne želi oduzeti svako značenje, to mi se ne čini kao legitimna osnova za utvrđenje postojanja povrede slobode poslovnog nastana.

92.      Zbog tih razloga, te zbog nepostojanja diskriminacije usporedivih situacija, ne smatram da njemačko pravilo prema kojem se porezna osnovica rezidentnih društava prilagođava tržišnim uvjetima u prekograničnim transakcijama samo po sebi predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana.

93.      Međutim, ako Sud donese drugačiji zaključak, smatram da je takvo ograničenje opravdano.

3.      Opravdanje

94.      Ograničenja slobode poslovnog nastana dopuštena su ako imaju legitiman cilj i ako su opravdana važnim razlozima u općem interesu. Osim toga, njihova primjena mora biti prikladna ostvarenju cilja te ne smije prekoračivati ono što je nužno(43).

a)      Legitiman cilj

1)      Uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja

95.      Njemačka vlada u ovom predmetu ističe samo jedno opravdanje, odnosno uravnoteženu raspodjelu ovlasti oporezivanja između država članica.

96.      Sud je nekoliko puta potvrdio da to može predstavljati legitiman cilj koji može opravdati ograničenja slobode poslovnog nastana(44).

97.      U pozadini toga stoji logika da društva nemaju potpunu slobodu prijenosa svoje dobiti između jurisdikcija jer to može smanjiti porezne osnovice određenih država članica i na taj način „ugroziti uravnoteženu raspodjelu ovlasti oporezivanja između država članica, jer će se porezna osnovica u jednoj državi članici povećati, a u drugoj smanjiti”(45).

98.      Smatram da je tu logiku moguće u potpunosti primijeniti na ovaj predmet. Sporni nacionalni propis ciljano je osmišljen za sprječavanje „curenja” oporezive dobiti iz njemačke porezne jurisdikcije, do kojeg dolazi zbog transakcija između povezanih društava u drugim državama koje nisu izvršene prema tržišnim uvjetima(46).

2)      Dodjela pogodnosti i prijenos dobiti

99.      Komisija je, osobito, tvrdila da uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja ne može biti opravdanje u ovom predmetu (ili da bi to bilo neproporcionalno) zbog naravi predmetne transakcije. U bitnome je istaknula da, za razliku od, primjerice, izravnog prijenosa gotovine ili beskamatnog zajma, pogodnost u ovom predmetu nije tako očita ili barem da je teško odrediti njezinu cijenu.

100. Taj mi je argument upitan iz nekoliko razloga. Kao prvo, čini mi se nemogućim nijekati da pružanje jamstva poput onog koje je tužitelj dao u svojem jamstvenom pismu ima stvarnu gospodarsku vrijednost i da bi mu nepovezana društva za njega platila. Ta je činjenica izričito potvrđena u smjernicama OECD-a(47) te, kada se radi o jamstvima koja pruža država, u Komisijinoj vlastitoj komunikaciji o državnim jamstvima(48).

101. Kao drugo, što se tiče navodnih poteškoća u pogledu određivanja vrijednosti takvih jamstava, postoje tome namijenjeni modeli. Moguće ih je naći i u smjernicama OECD-a. I navedena Komisijina komunikacija sadržava model za određivanje cijene državnih jamstava.

102. Osim toga, njemačka vlada je na raspravi istaknula, a tužitelj joj pritom nije proturječio, da se spor u ovom predmetu ne odnosi na cijenu, nego da je načelne naravi. Stranke glavnog postupka slažu se u pogledu cijene koju treba primijeniti ako se utvrdi da je primjena pravila o prilagodbi transfernih cijena na takve slučajeve u skladu s pravom Unije.

103. S obzirom na navedeno, smatram da propis poput onog koji se razmatra u glavnom postupku ima legitimne ciljeve, koji su u skladu s člankom 49. UFEU-a i predstavljaju važne razloge u općem interesu, te da je prikladan za osiguravanje ostvarenja tih ciljeva.

b)      Proporcionalnost

104. Načelno, da bi mjera koja se smatra ograničenjem slobode poslovnog nastana bila opravdana, ona ne samo da mora imati legitiman cilj, nego mora biti i proporcionalna. Sredstva ne smiju prekoračivati ono što je nužno za ostvarenje cilja.

105. To otvara sporno pitanje u području izravnog oporezivanja. Porez je ili opravdan ili nije. Ne postoji „sredina”. Ako je oporezivanje cilj, sredstva su nametanje i naplata poreza, čitavog poreza i ničeg drugog osim poreza. Što bi onda u takvom kontekstu podrazumijevala rasprava o „manje ograničavajućim sredstvima” za ostvarenje istog cilja? Oporezivanje samo polovice dobiti? Odobravanje djelomičnog povrata od, primjerice, 20 %? Prilično je jasno da se takva rasprava može brzo pretvoriti u sudsko određivanje poreznih stopa.

106. U završnom ću se odjeljku vratiti tom širem konceptualnom pitanju. U međuvremenu, tužitelj i Komisija su u svojim pisanim i usmenim očitovanjima iznijeli tri argumenta u pogledu „proporcionalnosti”, od kojih ni za jedno ne smatram da se doista odnosi na proporcionalnost, ali ću ih ipak redom razmotriti u nastavku.

1)      Primjena načela oporezivanja prema tržišnim uvjetima transakcija na jamstvena pisma

107. Komisija je na raspravi navela da je primjena načela nepristrane transakcije „pomalo pretjerana”(49) jer se radi tek o jamstvenom pismu. Stoga „proporcionalnost” iz te perspektive predstavlja određenu „zakonodavnu proporcionalnost” – država članica bi vjerojatno trebala urediti samo izravne prijenose novca, a ostalo zanemariti.

108. Kako je gore navedeno(50), očito je da takva pisma (barem ako su pravno obvezujuća i pružaju financijska jamstva, kao u ovom predmetu) imaju gospodarsku vrijednost. To je i Komisija u konačnici priznala.

109. Već zbog toga ne vidim zašto bi se primjena načela nepristrane transakcije na te konkretne situacije smatrala u određenoj mjeri pretjeranom. Osim toga, i ponovno u suprotnosti s Komisijinim argumentima, nema nikakve osnove za tvrdnju da bi primjena oporezivanja prema tržišnim uvjetima bila neproporcionalna u slučaju kada je takvu cijenu teško odrediti.

110. Još važnije, smatram da se ta pitanja uopće ne odnose na proporcionalnost. Načelo nepristrane transakcije će se prihvatiti (sa svim svojim manjkavostima) ili neće. Pitanje je binarno. Kad bi se praktične poteškoće u pogledu primjene tog načela na pojedine slučajeve – slučajeve koji su izričito predviđeni u međunarodnim smjernicama o toj tematici(51) – smatralo valjanim razlozima za odbijanje te primjene kao neproporcionalne, došlo bi do izrazite pravne nesigurnosti (više umjetne, nego stvarne).

2)      Poslovna opravdanja

111. Jedno od pitanja koje su tužitelj i Komisija u pogledu proporcionalnosti istaknuli u svojim pisanim očitovanjima odnosi se na mjeru u kojoj je moguće poslovno opravdati uvjete prema kojima je transakcija izvršena te na vrste poslovnih opravdanja koja se smatraju zakonitima.

112. Međutim, u ovom predmetu zapravo treba postaviti pitanje koje su vrste poslovnih opravdanja prihvatljive i prihvaćene. Tužitelj i Komisija u tom pogledu u bitnome navode da društva moraju imati mogućnost opravdati uvjete svojih transakcija pozivajući se na konkretan odnos kakav imaju s drugom stranom te transakcije. Drugim riječima, mora im se omogućiti da izbjegnu prilagodbu svoje porezne osnovice tako da dodjelu pogodnosti opravdaju važnošću osiguravanja uspjeha svojeg društva kćeri.

113. Taj argument smatram očito nepravilnim. U suprotnom bi pojam transakcije prema tržišnim uvjetima izgubio svaki smisao. Time bi se zapravo sve poslovne transakcije s društvima kćerima izuzele iz primjene tog načela jer će društvo majka uvijek težiti tome da njegovo društvo kći napreduje. Opravdanje će, po definiciji, uvijek postojati.

114. Drugim riječima, stav da države članice mogu prilagođavati transakcije s obzirom na uvjete prema kojima bi one bile izvršene između potpuno neovisnih subjekata jednostavno je nepomirljiv s mogućnošću stranaka da se tome protive tvrdeći da su različiti uvjeti opravdani upravo iz razloga što su subjekti povezani i imaju uzajamno ovisne interese.

115. Naposljetku, ponovno ističem da se ta pitanja ne odnose na proporcionalnost. Umjesto toga, tiču se (a) stvarnog značenja načela (a smatram, kako je gore navedeno, da to očito ne zahtijeva razmatranje interesa unutar grupe) ili (b) toga primjenjuje li se načelo pravilno u konkretnom slučaju.

3)      Proporcionalnost i razlike u postupanju

116. Sada ću se posvetiti pitanju različitog postupanja prema domaćim transakcijama, s jedne, i prekograničnim transakcijama, s druge strane. U ovom se predmetu postojanje te razlike u postupanju prvo isticalo u prilog zaključku o postojanju ograničenja.

117. Na raspravi je, u okviru analize proporcionalnosti ponovno istaknuto: sporni propis nije proporcionalan jer se njime različito postupa prema transakcijama.

118. Taj mi argument nije uvjerljiv zbog nekoliko razloga.

119. Za početak, ponovno bih uputio na predmet SGI. U tom se predmetu radilo o prilagodbi porezne osnovice tržišnim uvjetima samo u pogledu prekograničnih transakcija(52). Ta razlika u postupanju nije spriječila državu članicu da se pozove na uravnoteženu raspodjelu ovlasti oporezivanja kao legitiman cilj. Niti je spriječila da se dotična mjera utvrdi proporcionalnom. Doista, Sud u analizi proporcionalnosti koju je proveo u presudi SGI i ne spominje razliku u postupanju.

120. Konkretnije, nejasno je na koji način razlika u postupanju dovodi do zaključka da mjera prekoračuje ono što je nužno za ostvarenje uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja ili koje su druge, manje ograničavajuće, mjere mogle biti usvojene. U tom pogledu, ne vidim na koji bi način mjera manje ograničavala slobodu poslovnog nastana da se primjenjuje i na domaće transakcije.

121. Nametanje pravila o prilagodbi transfernih cijena čime se povećava porezna osnovica njemačkih društava s inozemnim društvima kćerima može, barem u teoriji, prvonavedena odvratiti od stjecanja, osnivanja ili zadržavanja potonjih(53). Međutim, ne čini se da bi taj odvraćajući učinak bio smanjen ili uklonjen ako bi se transferne cijene primijenilo i na transakcije između povezanih njemačkih društava.

122. Na to bi se moglo uzvratiti da je u pitanju „relativno” odvraćanje ili nepovoljan položaj uzrokovan razlikom u postupanju. Drugim riječima, ako njemačko društvo može birati između, s jedne strane, osnivanja društva kćeri u inozemstvu (što može rezultirati prilagodbom njegove porezne osnovice u pogledu svih transakcija koje izvrši s tim društvom kćeri prema uvjetima koji nisu tržišni, kao u predmetnom slučaju) i, s druge strane, osnivanja društva kćeri u Njemačkoj (u kojem slučaju neće doći do takve prilagodbe), ono će vjerojatno izabrati potonju opciju.

123. Temeljni problem s tim argumentom je taj da se umjetno usredotočuje na oporezivanje društva majke i ne uzima u obzir društvo kćer(54). Naravno, ako je poreznu osnovicu moguće povećati samo u pogledu povlaštenih transakcija s inozemnim društvima kćerima, društvo majka s domaćim društvom kćeri u teoriji jest u „povoljnijem poreznom položaju”. Međutim, taj povoljniji porezni položaj koji je posljedica manje porezne osnovice društva majke načelno će poništiti veća porezna osnovica društva kćeri. Drugim riječima, vraćamo se argumentu o „jednakom poreznom teretu” koji njemačka vlada ističe u ovom predmetu(55).

124. Valja podsjetiti da je argument o „jednakom poreznom teretu” istaknut i u predmetu SGI (iako ne pod tim nazivom). Tako je belgijskim propisom koji se razmatrao u tom predmetu bilo predviđeno da „rezidentno društvo ne podliježe oporezivanju uz [neobičnu ili besplatnu] pogodnost ako je ta pogodnost dodijeljena drugom [povezanom] rezidentnom društvu […] pod uvjetom da se ta pogodnost uzima u obzir pri izračunavanju oporezive dobiti društva koje ju je dobilo”. Drugim riječima, porezno neutralna narav transakcije izričito je ugrađena u propis kao zahtjev. Belgija je bila spremna ne oporezovati „prenesenu dobit” pri oporezivanju društva majke, pod uvjetom da se ona oporezuje pri oporezivanju društva kćeri.

125. Koliko shvaćam, točno je da, u ovom predmetu, njemačko zakonodavstvo ne sadržava ekvivalentne uvjete. Tako njemački propis koji se razmatra u glavnom postupku formalno ne zahtijeva da se „dobit prenesena” društvu kćeri sa sjedištem u Njemačkoj mora oporezovati pri oporezivanju tog društva kao preduvjet tomu da se ne poveća porezna osnovica društva majke. Međutim, nije iznesen ni nijedan uvjerljiv argument da „dobit prenesena” između njemačkih društava kćeri, na temelju transakcija koje nisu izvršene prema tržišnim uvjetima, neće biti oporezovana (ili da će biti manje oporezovana ili po nižoj stopi) pri oporezivanju društva kojemu je prenesena(56).

4)      Razmjer korekcije

126. Naposljetku, koliko shvaćam, korektivne mjere koje Njemačka koristi u slučajevima poput ovog ograničene su na dio koji nadilazi ono što bi bilo ugovoreno da društva nisu bila u odnosu međuovisnosti. Pri tome nema „pretjerane korekcije” koja bi umjetno povećala poreznu osnovicu društva sa sjedištem u Njemačkoj(57). Međutim, ponovit ću da ne smatram da se to pitanje tiče proporcionalnosti niti da je dio opravdanja nacionalne mjere, nego da se odnosi na pravilnu primjenu načela nepristrane transakcije uvjeta(58).

4.      Zaključak

127. Na temelju gore iznesenih argumenata, smatram da propis poput onog koji se razmatra u ovom predmetu ne predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana. Ali ako ipak predstavlja, opravdava ga cilj da se očuva uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja između država članica i on ne prekoračuje ono što je nužno za ostvarenje tog cilja.

5.      Dodatak

128. U ovom su mišljenju opisane dvije mogućnosti. Kao prvo, ako se prihvati pristup koji se fokusira na diskriminaciju, usporedivost ne postoji. Tu analiza može stati. Kao drugo, ako se prihvati pristup koji se fokusira na ograničenje, tada, uz vrlo široko tumačenje (koje bi ipak imalo neke neugodne opće implikacije za područje izravnog oporezivanja), teorijski bi se moglo raditi o ograničenju. Međutim, to je ograničenje opravdano.

129. Obje te mogućnosti počivaju na pretpostavci da su načelo porezne teritorijalnosti i njegov izraz u obliku očuvanja uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja između država članica prihvaćeni. Sudska praksa Suda jasno potvrđuje da su države članice ovlaštene nametati izravne poreze i da to mogu činiti u odnosu na dobit ostvarenu u njihovoj jurisdikciji, u skladu s načelom teritorijalnosti. Osim toga, načelo nepristrane transakcije međunarodno je priznato kao valjano sredstvo geografske raspodjele dobiti.

130. Polazeći od te opće pretpostavke, navedene dvije mogućnosti razlikuju se u pogledu načina na koji se to načelo ugrađuje u test. Ono se kod pristupa koji se fokusira na diskriminaciju uzima u obzir u fazi ocjene usporedivosti. Kod pristupa koji se fokusira na ograničenje prvo se zanemaruje jer je usporedivost u tom kontekstu irelevantna. Međutim, isto načelo teritorijalnosti potom se potpuno primjenjuje u fazi opravdavanja (u obliku „uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja”).

131. „Razmatranje alternativnih pristupa” koje je namjerno provedeno u ovom mišljenju naglašava nekoliko temeljnih konceptualnih problema s kojima se sudska praksa Suda suočava u tom području. Jedan se osobito ističe: budući da je Sud oscilirao između pristupa koji se fokusira na diskriminaciju, pristupa koji se fokusira na ograničenje i njihove kombinacije, lako je moguće da se ta dva pristupa pomiješaju. U tom se slučaju u različitim dijelovima testa opetovano iznose isti argumenti i vode iste rasprave. Kako je bilo osobito vidljivo u ovom predmetu, i u fazi ocjene usporedivosti, i u fazi opravdavanja te, u skladu s navodima Komisije i žalitelja, u fazi ocjene proporcionalnosti, u bitnome je istican isti argument, zbog čega je čitava argumentacija bila donekle kružna.

132. S obzirom na to, pozvao bih Sud da pruži dva pojašnjenja. Kao prvo, da jasno istakne koji pristup treba primijeniti na pitanje slobode poslovnog nastana u području izravnog oporezivanja. Zbog više razloga navedenih u ovom mišljenju, smatram da u ovom predmetu treba primijeniti pristup koji se fokusira na diskriminaciju.

133. Kao drugo, ako se u ovom predmetu prihvati i primijeni pristup koji se fokusira na diskriminaciju, analiza treba stati u fazi ocjene usporedivosti. Iz sistemske perspektive, mišljenja sam da inzistiranje država članica na oporezivanju prekograničnih transakcija u skladu s načelom porezne teritorijalnosti i priznatim međunarodnim načelima koja se primjenjuju u ovom području nije potrebno opravdavati. Taj zaključak ne mijenja činjenica da se dobit ne prilagođava tržišnim uvjetima između društava sa sjedištem u istoj državi članici.

134. Zaključak bi mogao biti drugačiji samo kada bi transakcije između rezidentnih društava na neki način bile ukupno manje oporezovane. Dakle, kada bi zbog različitih primjenjivih pravila postojalo nejednako oporezivanje koje predstavlja poreznu diskriminaciju. Međutim, čak i tada bi se pojavilo pitanje koji je točno izvor porezne pogodnosti. U ovom predmetu nije utvrđeno postojanje nikakve općenite porezne pogodnosti koja bi bila posljedica neprimjene načela nepristrane transakcije na rezidentna društva(59).

V.      Zaključak

135. S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na pitanje Finanzgerichta Rheinland-Pfalz (Financijski sud Porajnja-Falačke) odgovori na sljedeći način:

„Članku 49. u vezi s člankom 54. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) (nekadašnji članak 43. u vezi s člankom 48. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (UEZ)) ne protivi se propis države članice prema kojem se dobit rezidentnog poreznog obveznika od poslovnih odnosa s društvom koje ima sjedište u drugoj državi članici u kojem on izravno ili neizravno ima udio u barem četvrtini vlasništva i s kojim je ugovorio uvjete koji odstupaju od onih koje bi nepovezani treći subjekti u istim ili sličnim okolnostima ugovorili među sobom treba izračunati kao da je ta dobit nastala pod uvjetima ugovorenima među dvama nepovezanim trećim subjektima ako se takva korekcija ne provodi za dobit od poslovnih odnosa s rezidentnim društvom i taj propis rezidentnom poreznom obvezniku ne daje mogućnost dokazivanja da su uvjeti ugovoreni iz poslovnih razloga koji proizlaze iz njegova položaja kao dioničara društva sa sjedištem u drugoj državi članici”.

1      Izvorni jezik: engleski

2      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26)

3      Sporna nacionalna pravila primjenjuju se na udjele od 25 % do 100 %, kod kojih definitivno postoji „odlučujući utjecaj” (vidjeti, primjerice, presudu od 13. studenoga 2012., Test Claimants in the FII Group Litigation (C-35/11, EU:C:2012:707)). Osim toga, tužitelj u ovom predmetu ima 100 %-tni udio u vlasništvu inozemnih društava grupe. Pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se samo na slobodu poslovnog nastana. Posljedično, i ne isključujući možebitnu primjenu pravila o slobodnom kretanju kapitala u ovom predmetu, nacionalna pravila će se u ovom mišljenju analizirati samo s obzirom na odredbe Ugovora koje se odnose na slobodu poslovnog nastana. Što se tiče slobode poslovnog nastana, pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se i na članke 43. i 48. UEZ-a i na članke 49. i 54. UFEU-a. Činjenično stanje u ovom predmetu nastalo je 2003. Posljedično, strogo govoreći, relevantne odredbe Ugovora o slobodi poslovnog nastana su članci 43. i 48. UEZ-a, iako oni nisu sadržajno različiti od odgovarajućih članaka UFEU-a.

4 Presuda od 21. siječnja 2010. (C-311/08, EU:C:2010:26).

5      Presude od 15. svibnja 1997., Futura Participations i Singer (C-250/95, EU:C:1997:239, t. 22.), i od 13. prosinca 2005., Marks & Spencer (C-446/03, EU:C:2005:763, t. 39.)

6      Presude od 13. prosinca 2005., Marks & Spencer (C-446/03, EU:C:2005:763, t. 46.); od 29. studenoga 2011., National Grid Indus (C-371/10, EU:C:2011:785, t. 45.); i od 6. rujna 2012., Philips Electronics UK (C-18/11, EU:C:2012:532, t. 23.)

7      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 63.)

8      U tom pogledu OECD je ključna institucija u okviru koje se razmatraju i razvijaju pravila o prilagodbi transfernih cijena i „BEPS-u” (eroziji porezne osnovice i premještanju dobiti). Vidjeti http://www.oecd.org/tax/beps/ i http://www.oecd.org/tax/transfer-pricing/.

9      Vidjeti, primjerice, publikaciju OECD-a iz 2012., „Dealing effectively with challenges of transfer pricing”, str. 14., dostupna na: http://www.oecd.org/publications/dealing-effectively-with-the-challenges-of-transfer-pricing-9789264169463-en.htm.

10      Vidjeti, primjerice, Farmer, P., „Direct Taxation and the Fundamental Freedoms”, The Oxford Handbook of European Union Law, Oxford University Press, Oxford, 2015., str. 812. („Takva su pravila obično ograničena na prekogranične situacije jer bi bila suvišna kod domaćih”).

11      Vidjeti, primjerice, Barnard, C., „The Substantive Law of the EU: The Four Freedoms”, peto izdanje, Oxford University Press, Oxford, 2016., na str. 399. i sljedećima; Kingston, S., „The Boundaries of Sovereignty: The ECJ’s controversial role applying internal market rules to direct tax measures”, Cambridge Yearbook of European Legal Studies, sv. 9., 2006.

12      Presuda od 28. siječnja 1986., Komisija/Francuska (270/83, EU:C:1986:37, t. 20. i 27.)

13      Tako je Sud u, primjerice, presudi u predmetu Thin Cap naveo da „različito postupanje kojem su društva kćeri nerezidentnih društava majki, u usporedbi s društvima kćerima rezidentnih društava majki, podvrgnuta na temelju propisa poput onog u glavnom postupku, može ograničiti slobodu poslovnog nastana čak i ako, iz porezne perspektive, položaj multinacionalne grupe društava nije usporediv s položajem grupe društava koja sva imaju sjedište u istoj državi članici”. Presuda od 13. ožujka 2007., Test Claimants in the Thin Cap Group Litigation (C-524/04, EU:C:2007:161, t. 59.). Također vidjeti točku 42. u nastavku.

14      Presuda od 11. srpnja 1974., Dassonville (C-8/74, EU:C:1974:82, t. 5.)

15      Presuda od 30. studenoga 1995., Gebhard (C-55/94, EU:C:1995:411, t. 37.). Također vidjeti presudu od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 56.).

16      Presuda od 15. svibnja 1997., Futura Participations i Singer (C-250/95, EU:C:1997:239)

17      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 39. i navedena sudska praksa)

18      Farmer, P., i Lyal, R., EC Tax Law,Clarendon Press, Oxford, 1994., na str. 28.: „U skladu s pristupom koji se fokusira na postojanje ograničenja, a ne na diskriminaciju, ako bi ga se dovelo do njegove logičke krajnosti, sve materijalne odredbe nacionalnih poreznih propisa spadale bi u područje primjene članaka Ugovora koji se odnose na slobode”.

19      Presuda od 17. prosinca 2015., Timac Agro Deutschland (C-388/14, EU:C:2015:829, t. 26.)

20      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26)

21      Vidjeti citat iz gornje bilješke 12.

22      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26)

23      U tom se kontekstu radi o društvu koje ima isti interes ili je u odnosu međuovisnosti.

24      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 44.)

25      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 63., vidjeti pun citat u gornjoj točki 47.)

26      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 43.)

27      Vidjeti, primjerice, presude od 18. srpnja 2007., Oy AA (C-231/05, EU:C:2007:439, t. 38.), i od 25. veljače 2010., X Holding (C-337/08, EU:C:2010:89, t. 22.).

28      U vezi s godišnjim porezom na subjekte za zajedničko ulaganje, vidjeti moje mišljenje u predmetu NN (L) International (C-48/15, EU:C:2016:45, t. 57.).

29      U pogledu sličnih pitanja u raspravi o selektivnosti u kontekstu državnih potpora, koja obuhvaća i pitanja u vezi s usporedivosti, vidjeti moje mišljenje u predmetu Belgija/Komisija (C-270/15 P, EU:C:2016:289, t. 40. do 46.).

30      Presuda od 13. prosinca 2005., Marks & Spencer (C-446/03, EU:C:2005:763, t. 39.)

31      Presuda od 13. ožujka 2007., Test Claimants in the Thin Cap Group Litigation(C-524/04, EU:C:2007:161, t. 60.)

32      Točno je da bi, kad bi Sud u području slobode poslovnog nastana i izravnog oporezivanja želio izričito poduprijeti pristup koji se fokusira „isključivo” na ograničenje, nestala potreba za svakom daljnjom ocjenom usporedivosti i nepovoljnog postupanja. Međutim, takav pristup ne samo da bi podrazumijevao gorenavedene manjkavosti, nego bi i bio suprotan smjeru kojim Sud ide posljednjih godina. U tom se pogledu presuda od 5. srpnja 2005., D (C-376/03, EU:C:2005:424), često navodi kao „prijelomna točka” (vidjeti, primjerice, Kingston, S., „The Boundaries of Sovereignty: The ECJ’s controversial role applying internal market rules to direct tax measures”, Cambridge Yearbook of European Legal Studies, sv. 9., 2006., str. 303.).

33      Presuda od 18. srpnja 2007., Oy AA (C-231/05, EU:C:2007:439)

34      Vidjeti, primjerice, presudu od 17. prosinca 2015., Timac Agro Deutschland (C-388/14, EU:C:2015:829, t. 37.).

35      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 45.)

36      Konvencija 90/436 o ukidanju dvostrukog oporezivanja u vezi s usklađivanjem dobiti povezanih poduzeća (SL 2005., C 160, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 8.) sadržava arbitražne mehanizme koji služe izbjegavanju dvostrukog oporezivanja takve vrste (u tom pogledu, vidjeti presudu od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 54.)).

37      Farmer, P., „Direct Taxation and the Fundamental Freedoms”, The Oxford Handbook of European Union Law, Oxford University Press, Oxford, 2015., str. 812.

38      Presuda od 14. studenoga 2006., Kerckhaert i Morres (C-513/04, EU:C:2006:713, t. 22. do 24.)

39      Mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu SGI(C-311/08, EU:C:2009:545, t. 45.)

40      Također ističem da mi se Komisijino stajalište o tom pitanju u ovom predmetu čini pomalo proturječnim njezinu pristupu pitanjima transfernih cijena u području državnih potpora. Ona je u tom pogledu vodila postupke protiv nekoliko država članica zato što navodno nisu pravilno primijenile pravila o prilagodbi transfernih cijena na prekogranične transakcije, čega je posljedica bila da su rezidentna društva plaćala manji porez. Smatram da njezina tvrdnja da bi Njemačka mogla riješiti problem primjenom pravila o prilagodbi transfernih cijena na sve transakcije (prekogranične i domaće), ili ni na jednu, zbog toga predstavlja još veće iznenađenje.

41      Vidjeti gornje točke 20. do 27.

42      Pri čemu se, dakako, različito postupanje ne uzima u obzir jer je to pitanje relevantno u kontekstu pristupa koji se fokusira na diskriminaciju.

43      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 56. i navedena sudska praksa)

44      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 60. i navedena sudska praksa)

45      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 62. i navedena sudska praksa)

46      Sud je u presudi SGI utvrdio da uravnotežena raspodjela ovlasti oporezivanja i potreba za sprječavanjem zlouporabe „zajedno” predstavljaju legitiman cilj. Međutim, iz ostale sudske prakse jednako jasno proizlazi da se uravnoteženu raspodjelu ovlasti oporezivanja može istaknuti kao samostalno opravdanje (vidjeti u tom pogledu, primjerice, presudu od 18. srpnja 2007., Oy AA (C-231/05, EU:C:2007:439)). I Komisija je to potvrdila na raspravi.

47      Smjernice OECD-a iz 2017. o transfernim cijenama za multinacionalna društva i porezne uprave, točka 7.13. Na raspravi se govorilo o točnoj naravi jamstvenog pisma ili pisma namjere. Potvrđeno je da je pismo u ovom predmetu sadržavalo jamstvo na čije se ispunjenje tužitelja moglo pravno prisiliti.

48      Obavijest Komisije o primjeni članaka 87. i 88. Ugovora o EZ-u na državne potpore u obliku jamstava (SL 2008., C 155, str. 10.)

49      Moja parafraza

50      Točka 100. ovog mišljenja

51      Vidjeti gornju bilješku 46.

52      Kako je potvrđeno u točki 42. presude: „pogodnosti koje je rezidentno društvo dodijelilo [povezanom] društvu […] pridodaju se dobiti prvonavedenog društva samo ako društvo kojem su dodijeljene pogodnosti ima sjedište u drugoj državi članici”. (moje isticanje)

53      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 44. i navedena sudska praksa)

54      Smatram da takav pristup ima i unutarnje nedosljednosti. Ograničenja slobode poslovnog nastana ocjenjuju se iz perspektive pogodnosti i nepogodnosti pri osnivanju zasebnog subjekta (podružnice ili društva kćeri) u inozemstvu. Međutim, kada se radi o opravdavanju ograničenja, očekuje se da se ocjena ograniči na pogodnosti i nepogodnosti za samô društvo majku.

55      Vidjeti gornje točke 71. i 72.

56      Ponešto se raspravljalo o kasnijem oporezivanju raspodijeljene dobiti društva kćeri. Smatram međutim da je to sasvim odvojeno pitanje. Komisija je također natuknula da oporezivanje dobiti pri oporezivanju društava majki umjesto pri oporezivanju društava kćeri može rezultirati prijenosom dobiti između saveznih zemalja, u kojima se primjenjuju različite porezne stope. Međutim, osim činjenice da nisu iznesene nikakve konkretne pojedinosti, osnovna savezna stopa poreza na dobit nije progresivna te je jednaka u čitavoj Njemačkoj.

57      Presuda od 21. siječnja 2010., SGI (C-311/08, EU:C:2010:26, t. 72. i navedena sudska praksa)

58      U tom pogledu, vidjeti gornju točku 115.

59      Postojanje povoljnijeg poreznog položaja kod eventualnog daljnjeg oporezivanja, povezanog sa zasebnim transakcijama (primjerice, sa raspodjelom dividendi)