Available languages

Taxonomy tags

Info

References in this case

Share

Highlight in text

Go

PRESUDA SUDA (peto vijeće)

17. svibnja 2018. ( *1 )

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost – Direktiva 2006/112/EZ – Članci 282. do 292. – Posebno uređenje za mala poduzeća – Sustav izuzeća – Obveza odabira primjene posebnih odredaba u referentnoj kalendarskoj godini”

U predmetu C-566/16,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Nyíregyházi Közigazgatási és Munkaügyi Bíróság (Upravni i radni sud u Nyíregyházi, Mađarska), odlukom od 25. listopada 2016., koju je Sud zaprimio 10. studenoga 2016., u postupku

Dávid Vámos

protiv

Nemzeti Adó- és Vámhivatal Fellebbviteli Igazgatósága,

SUD (peto vijeće),

u sastavu: J. L. da Cruz Vilaça, predsjednik vijeća, E. Levits (izvjestitelj), A. Borg Barthet, M. Berger i F. Biltgen, suci,

nezavisni odvjetnik: N. Wahl,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani postupak,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

za španjolsku vladu, M. Z. Fehér i E. E. Sebestyén, u svojstvu agenata,

za Europsku komisiju, L. Lozano Palacios i B. Béres, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 23. studenoga 2017.,

donosi sljedeću

Presudu

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje prava Unije, točnije Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.; u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV-u).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Dávida Vámosa i Nemzeti Adó- és Vámhivatal Fellebbviteli Igazgatósága (žalbeno vijeće Državne porezne i carinske uprave, Mađarska) (u daljnjem tekstu: žalbeno vijeće) u vezi s odlukom tog vijeća kojom se utvrđuje postojanje duga po osnovi poreza na dodanu vrijednost (PDV) na teret D. Vámosa i kojom mu se izriče novčana kazna zajedno sa zateznim kamatama.

Pravni okvir

Pravo Unije

3

Člankom 9. Direktive o PDV-u predviđa se:

„1.   ‚Porezni obveznik’ znači svaka osoba koja samostalno provodi gospodarsku aktivnost na bilo kojem mjestu, bez obzira na svrhu ili rezultate te aktivnosti.

Sve aktivnosti proizvođača, trgovaca ili osoba koje pružaju usluge, uključujući rudarstvo i poljoprivredne aktivnosti i aktivnosti samostalnih profesija, smatraju se ‚gospodarskom aktivnošću’. Korištenje materijalne ili nematerijalne imovine radi ostvarivanja prihoda, na kontinuiranoj osnovi, posebno se smatra gospodarskom aktivnošću.

[…]”

4

Članak 213. stavak 1. te direktive predviđa:

„Svaki porezni obveznik obvezan je prijaviti početak, promjenu ili prestanak svoje djelatnosti kao poreznog obveznika.

Države članice dopuštaju i mogu zahtijevati da se prijava podnese elektroničkim putem sukladno uvjetima koje propišu.”

5

U članku 214. navedene direktive određuje se:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale identifikaciju sljedećih osoba putem jedinstvenog broja:

(a)

svakog poreznog obveznika, osim onih iz članka 9. stavka 2. koji na svojem području isporučuju robu i usluge vezano uz koje je moguć odbitak PDV-a, osim isporuke robe i usluga vezano uz koje PDV može platiti isključivo kupac ili osoba kojoj su roba i usluge namijenjene sukladno člancima 194. do 197. i članku 199.;

[…]”

6

Člankom 272. iste direktive propisano je:

„1.   Države članice mogu osloboditi sljedeće porezne obveznike određenih ili svih obveza navedenih u poglavljima 2. do. 6.:

[…]

(d)

porezni obveznici koji su obuhvaćeni izuzećem za mala poduzeća, iz članaka 282. do 292.;

[…]”

7

Člankom 273. Direktive o PDV-u predviđa se:

„Države članice mogu propisati i druge obveze koje smatraju potrebnima da bi osigurale pravilnu naplatu PDV-a, te da bi spriječile utaju, uz poštivanje jednakog postupanja s domaćim transakcijama i transakcijama koje obavljaju porezni obveznici između država članica, te pod uvjetom da te obveze u trgovini između država članica ne uzrokuju formalnosti povezane s prelaskom preko granice.

Mogućnost predviđena prvim podstavkom ne može se upotrebljavati za određivanje dodatnih obveza izdavanja računa, koje su veće od onih propisanih u poglavlju 3.”

8

Članak 281. te direktive određuje:

„Države članice koje se mogu susresti s poteškoćama u primjeni uobičajenih odredaba za PDV za mala poduzeća, zbog djelatnosti ili strukture takvih poduzeća mogu primijeniti pojednostavljeni postupak, uz uvjete i ograničenja koje one eventualno odrede, te nakon savjetovanja s Odborom za PDV, kao što je paušalna odredba za obračun i naplatu PDV-a, pod uvjetom da to ne dovodi do smanjenja poreza.”

9

U skladu s člankom 282. Direktive o PDV-u, koji se nalazi u odjeljku 2. naslovljenom „Izuzeća i progresivne olakšice”, u poglavlju 1. glave XII. naslovljene „Posebne odredbe” te direktive:

„Izuzeća i progresivne porezne olakšice propisane ovim odjeljkom primjenjuju se na isporuke robe i usluga od strane malih poduzeća.”

10

Članak 287. te direktive određuje:

„Države članice koje su pristupile nakon 1. siječnja 1978., mogu izuzeti od poreza porezne obveznike čiji godišnji promet ne prelazi protuvrijednost u nacionalnoj valuti sljedećih iznosa, prema tečaju na dan njihovog pristupanja:

[…]

12.

Mađarska: 35000 [eura];

[…]”

11

Članak 290. navedene direktive propisuje:

„Porezni obveznici koji imaju pravo na izuzeće od PDV-a mogu se odlučiti ili za uobičajene odredbe PDV-a ili za pojednostavljene postupke navedene u članku 281. U tom slučaju oni imaju pravo na bilo koje progresivne porezne olakšice određene nacionalnim zakonodavstvom.”

Mađarsko pravo

Zakon o PDV-u

12

Članak 2. az általános forgalmi adóról szóló 2007. évi CXXVII. törvény (Zakon br. CXXVII iz 2007. o porezu na dodanu vrijednost, u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) propisuje:

„U skladu s ovim Zakonom, [PDV-u] podliježe sljedeće:

(a)

isporuka robe ili usluga uz naknadu na državnom području koju obavlja porezni obveznik koji djeluje kao takav […]”

13

Člankom 187. tog zakona određuje se:

„(1)

Porezni obveznik koji u gospodarske svrhe ima poslovni nastan na državnom području ili koji nema takav poslovni nastan, ali čija je adresa ili mjesto uobičajenog boravišta na državnom području, ima pravo odlučiti se za osobno izuzeće u skladu s odredbama ovog poglavlja.

(2)

U slučaju da porezni obveznik iskoristi pravo odabira izuzeća navedenog u stavku 1., tijekom razdoblja osobnog izuzeća i u svojstvu izuzete osobe, on:

(a)

ne podliježe plaćanju poreza;

(b)

nije ovlašten odbiti pretporez;

(c)

može izdati račun samo ako u njemu nije iskazan iznos obračunatog poreza i stopa utvrđena u članku 83.”

14

Članak 188. stavak 1. navedenog zakona propisuje:

„Osobno izuzeće može se odabrati ako gornju granicu utvrđenu u stavku 2. iznos naknade, koji je porezni obveznik platio ili duguje u odnosu na sve isporuke robe ili usluga u skladu s člankom 2. točkom (a) i koji je izražen u [mađarskim forintama (HUF)] i akumuliran godišnje, ne prelazi

(a)

ni stvarno u kalendarskoj godini koja prethodi referentnoj kalendarskoj godini,

(b)

ni stvarno niti razumno predvidljivo u referentnoj kalendarskoj godini.”

15

U članku 188. stavku 2. istog zakona, u verziji primjenjivoj do 31. prosinca 2012., navedeno je da najviši prag ispod kojeg postoji pravo na odabir osobnog izuzeća iznosi 5000000 mađarskih forinti (približno 16040 eura). Od 1. siječnja 2013. prag je podignut na 6000000 mađarskih forinti (približno 19250 eura).

Zakon o poreznom postupku

16

Članak 16. adózás rendjéről szóló 2003. évi XCII. törvény (Zakon br. XCII iz 2003. o Zakoniku o poreznom postupku, u daljnjem tekstu: Zakon o poreznom postupku) glasi ovako:

„(1)

Samo porezni obveznik kojemu je izdan porezni identifikacijski broj može obavljati oporezivu djelatnost, ne dovodeći u pitanje odredbe članaka 20. i 21.

(2)

Porezni obveznik koji želi obavljati oporezivu djelatnost mora se registrirati kod državnog poreznog tijela kako bi mu se dodijelio porezni identifikacijski broj.”

17

U članku 17. stavku 1. točki (a) Zakona o poreznom postupku navedeno je da „ako porezni dug ili oporeziva djelatnost poreznog obveznika odgovara poreznoj obvezi ili oporezivoj djelatnosti trgovca pojedinca na temelju zakona koji uređuje djelatnosti trgovaca pojedinaca, ta osoba mora podnijeti zahtjev za porezni identifikacijski broj tako da se registrira kod tijela nadležnog za poslove vezane uz djelatnosti trgovaca pojedinaca (podnošenjem uredno ispunjenog obrasca za registraciju) te će na taj način postupiti u skladu s obvezom registriranja kod državnog poreznog tijela”.

18

Članak 22. stavak 1. točka (c) tog zakona glasi:

„Prilikom navođenja trenutka u kojemu njegova oporeziva djelatnost počinje, osoba koja podliježe porezu na dodanu vrijednost navodi da odabire osobno izuzeće.”

19

Članak 172. stavak 1. točka (c) navedenog zakona određuje:

„Osim u slučaju iz stavka 2., novčana kazna do 200000 mađarskih forinti [približno 640 eura] može se izreći u slučaju fizičkih osoba i do 500000 mađarskih forinti [približno 1600 eura] u slučaju drugih poreznih obveznika ako ne postupe u skladu s obvezom registriranja (prvotna registracija i obavijest o svakoj promjeni), dostavljanja podataka ili otvaranja tekućeg računa, ili u skladu s obvezom podnošenja poreznih prijava.”

Glavni postupak i prethodno pitanje

20

Nakon provedenog nadzora, mađarsko porezno tijelo utvrdilo je da je između 2007. i 22. siječnja 2014. D. Vámos obavio 778 prodaja elektroničkih predmeta na dvjema internetskim platformama a da nije bio upisan u registar obveznika PDV-a niti prijavio dohodak od tih prodaja pa mu je izreklo novčanu kaznu.

21

Navedeno porezno tijelo također je utvrdilo da je u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2013. D. Vámos obavljao djelatnost prodaje od koje potječu prihodi koji ne prelaze gornji prag ispod kojeg postoji pravo na osobno porezno izuzeće iz članka 188. stavka 2. Zakona o PDV-u te da je u razdoblju od 1. do 22. siječnja 2014. D. Vámos još uvijek obavljao djelatnost prodaje čiji su prihodi bili zanemarivi.

22

Dana 22. siječnja 2014. D. Vámos registrirao se kao obveznik PDV-a i odabrao osobno porezno izuzeće, to jest mađarski sustav izuzeća od PDV-a za mala poduzeća predviđen u članku 187. i sljedećim člancima Zakona o PDV-u.

23

U postupku različitom od onog koji je doveo do izricanja novčane kazne D. Vámosu, mađarsko porezno tijelo provelo je naknadni porezni nadzor nad njegovim poreznim prijavama koje su se odnosile na sve poreze i proračunske potpore u vezi s fiskalnim godinama 2012. do 2014. Slijedom tog nadzora, porezno tijelo utvrdilo je postojanje duga D. Vámosa po osnovi PDV-a za razdoblje između prvog tromjesečja 2012. i prvog tromjesečja 2014. te mu je naložilo plaćanje nove porezne novčane kazne zajedno sa zateznim kamatama na osnovicu tako utvrđenog poreznog duga.

24

D. Vámos podnio je upravnu žalbu protiv te odluke koju je žalbeno vijeće potvrdilo. Žalbeno vijeće je, s jedne strane, uputilo na članak 187. stavak 1. Zakona o PDV-u na temelju kojeg je D. Vámos imao mogućnost odabrati osobno porezno izuzeće, istodobno navodeći, s druge strane, da članak 22. stavak 1. točka (c) Zakona o poreznom postupku daje mogućnost odabira osobnog poreznog izuzeća isključivo pri registraciji početka izvršavanja oporezivih djelatnosti i da se ta mogućnost ne može naknadno koristiti. Prema žalbenom vijeću, s obzirom na to da se registrirao kod porezne uprave i odabrao osobno porezno izuzeće tek 22. siječnja 2014., D. Vámos imao je pravo na osobno porezno izuzeće tek nakon tog datuma.

25

D. Vámos osporavao je tu odluku žalbenog vijeća pred sudom koji je uputio zahtjev, ističući da obavljanje gospodarske djelatnosti u smislu članka 6. Zakona o PDV-u znači samo podlijeganje PDV-u i slijedom toga podrazumijeva obvezu prijave, u skladu s člankom 213. stavkom 1. Direktive o PDV-u i člankom 16. Zakona o poreznom postupku, a ne i obvezu plaćanja PDV-a. S obzirom na to da prihodi D. Vámosa, kako ih je utvrdilo mađarsko porezno tijelo, ni u 2012. ni u 2013. nisu prelazili gornji prag ispod kojeg postoji pravo na osobno porezno izuzeće, mađarsko porezno tijelo nije ga moralo obvezati na plaćanje PDV-a za porezne godine 2012. i 2013., već je bilo dužno priupitati ga, u okviru naknadnog poreznog nadzora, želi li odabrati osobno porezno izuzeće.

26

U tim okolnostima Nyíregyházi Közigazgatási és Munkaügyi Bíróság (Upravni i radni sud u Nyíregyházi, Mađarska) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se pravu Unije nacionalna odredba u skladu s kojom porezna uprava može, prilikom naknadnog poreznog nadzora, isključiti mogućnost poreznog obveznika da se odluči za osobno izuzeće jer porezni obveznik ima tu mogućnost samo u trenutku prijave početka svoje oporezive djelatnosti?”

O prethodnom pitanju

27

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji isključuje primjenu posebnih odredaba o oporezivanju PDV-om kojima se predviđa izuzeće za mala poduzeća – donesenih u skladu s odredbama odjeljka 2. poglavlja 1. glave XII. Direktive o PDV-u – na poreznog obveznika koji ispunjava sve materijalne pretpostavke, ali koji nije iskoristio mogućnost odabira primjene tih odredaba istodobno s prijavom početka obavljanja svoje gospodarske djelatnosti poreznoj upravi.

28

U tom pogledu najprije valja podsjetiti da članci 282. do 292., a osobito članak 287. točka 12. Direktive o PDV-u predviđaju mogućnost za države članice da odobre izuzeće od PDV-a malim poduzećima.

29

Valja zatim podsjetiti da članak 290. te direktive predviđa da se porezni obveznik koji ima pravo na izuzeće od PDV-a može odlučiti ili za uobičajene odredbe PDV-a ili za pojednostavljene postupke navedene u članku 281. te direktive.

30

Nadalje, u skladu s tekstom članaka 281. i 284. do 287. navedene direktive, države članice mogu uvesti i održavati posebne odredbe oporezivanja PDV-om ako su te odredbe u skladu sa sustavom PDV-a. Usto, uvodna izjava 49. iste direktive predviđa da, kad je riječ o malim poduzećima, državama članicama treba dopustiti daljnju primjenu njihovih posebnih programa za mala poduzeća.

31

Konačno, sustav osobnog poreznog izuzeća, predviđen mađarskim pravom, predstavlja posebne odredbe koje omogućuju poduzećima čiji promet ne prelazi određeni gornji prag da se oslobode od PDV-a. Taj sustav izuzeća, primjenjiv na mala poduzeća, podrazumijeva – u skladu s člankom 187. stavkom 2. Zakona o PDV-u – da porezni obveznik nije dužan plaćati PDV, nema pravo na odbitak PDV-a plaćenog kao pretporez i pazi na to da izdaje isključivo račune na kojima nije naveden PDV. U svojim očitovanjima pred Sudom mađarska je vlada istaknula da se mogućnost odabira osobnog poreznog izuzeća još uvijek može iskoristiti nakon prijave početka djelatnosti, ali to može proizvoditi učinke samo u budućnosti.

32

U ovom slučaju, porezni obveznik je zatražio osobno porezno izuzeće, što mu je odbijeno uz obrazloženje da se pravo na to izuzeće trebalo ostvariti tijekom kalendarske godine u kojoj je htio imati koristi od tog izuzeća.

33

Kad je riječ o obvezi prijave početka gospodarske djelatnosti, Sud je već presudio da se Direktivi o PDV-u ne protivi nacionalno zakonodavstvo koje poreznom obvezniku nameće takvu prijavu ako prihod od te djelatnosti ne prelazi gornji prag ispod kojeg postoji pravo na izuzeće za mala poduzeća (vidjeti u tom smislu rješenje od 30. rujna 2015., Balogh, C-424/14, neobjavljeno, EU:C:2015:708, t. 30.). Također je presudio da se Direktivi o PDV-u ne protivi to da se neispunjavanje obveze prijave poreznog obveznika sankcionira upravnom novčanom kaznom, pod uvjetom da je ona proporcionalna (vidjeti u tom smislu rješenje od 30. rujna 2015., Balogh, C-424/14, neobjavljeno, EU:C:2015:708, t. 37.).

34

U ovom predmetu valja ispitati može li država članica uvjetovati primjenu sustava izuzeća time da se porezni obveznik istodobno s prijavom početka gospodarske djelatnosti treba odlučiti za taj sustav, a u slučaju da on to ne učini, po službenoj dužnosti primijeniti opći sustav oporezivanja PDV-om.

35

Valja navesti da, s jedne strane, uzimajući u obzir odredbe navedene u točki 30. ove presude, primjena posebnih odredaba za mala poduzeća čini fakultativnu mogućnost kojom raspolažu države članice prilikom organiziranja svojeg poreznog sustava.

36

Sukladno članku 273. prvom stavku Direktive o PDV-u, države članice mogu propisati i druge obveze osim onih predviđenih tom direktivom ako ih smatraju potrebnima kako bi osigurale pravilnu naplatu PDV-a i spriječile utaju.

37

U vezi s tim Sud je pojasnio da iz te odredbe proizlazi da je svaka država članica obvezna poduzeti sve potrebne zakonodavne i upravne mjere kojima se može osigurati cjelovita naplata PDV-a koji se duguje na njezinu državnom području i borba protiv utaje (presuda od 9. srpnja 2015., Cabinet Medical Veterinar Dr. Tomoiagă Andrei, C-144/14, EU:C:2015:452, t. 25. i navedena sudska praksa).

38

Sud je također presudio da, osim granica koje propisuju, odredbe članka 273. Direktive o PDV-u ne određuju pobliže ni uvjete ni obveze koje države članice mogu propisati i potonjima dakle daju marginu prosudbe u vezi sa sredstvima kojima se nastoji postići naplata ukupnog PDV-a na njihovu državnom području i borba protiv utaje (presuda od 26. listopada 2017., BB construct, C-534/16, EU:C:2017:820, t. 21. i navedena sudska praksa).

39

Točno je da, u skladu s člankom 272. stavkom 1. točkom (d) Direktive o PDV-u, države članice mogu porezne obveznike koji su obuhvaćeni sustavom izuzeća za mala poduzeća osloboditi određenih ili svih obveza navedenih u poglavljima 2. do 6. glave XI. Direktive o PDV-u. Međutim, riječ je samo o mogućnosti tako da države članice nisu dužne osloboditi porezne obveznike takvih obveza.

40

Slijedom toga, valja utvrditi, kao što to proizlazi iz točaka 34. i 46. mišljenja nezavisnog odvjetnika, da odluka mađarskog zakonodavca o uspostavi sustava izuzeća uz uvjetovanje njegove primjene određenim postupovnim zahtjevima potpada pod marginu prosudbe koju Direktiva o PDV-u daje državama članicama.

41

Međutim, iako države članice raspolažu marginom prosudbe prilikom odabira mjera koje će poduzeti kako bi osigurale pravilnu naplatu PDV-a i spriječile utaju, ipak su dužne izvršavati svoje ovlasti uz poštovanje prava Unije i njegovih općih načela, a osobito načela proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2015., Salomie i Oltean, C-183/14, EU:C:2015:454, t. 50. i navedenu sudsku praksu) kao i načela porezne neutralnosti i pravne sigurnosti.

42

Tako kad je, kao prvo, riječ o načelu proporcionalnosti, valja utvrditi da, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 57. i 58. svojeg mišljenja, obveza plaćanja PDV-a za ostvarene prodaje nije sankcija zbog povrede obveze prijave početka djelatnosti i toga što nije izvršen odabir sustava izuzeća, već je riječ o naplati PDV-a koji je dospio kad je subjekt poput D. Vámosa počeo obavljati svoju gospodarsku djelatnost.

43

Osim toga, u presudi od 9. rujna 2004., Vermietungsgesellschaft Objekt Kirchberg (C-269/03, EU:C:2004:512), Sud je presudio da se pravu Unije, a osobito načelu proporcionalnosti, ne protivi to da država članica, iskoristivši mogućnost da svojim poreznim obveznicima dodijeli pravo na odabir posebnog sustava oporezivanja, donese propis koji cjelokupni odbitak PDV-a plaćenog kao pretporez uvjetuje prethodnim, neretroaktivnim odobrenjem od strane porezne uprave.

44

Sud je u tom pogledu pojasnio da to što postupak odobrenja nije retroaktivan ne čini taj postupak neproporcionalnim (presuda od 9. rujna 2004., Vermietungsgesellschaft Objekt Kirchberg, C-269/03, EU:C:2004:512. t. 29.)

45

Iz točke 34. ove presude proizlazi da, u situaciji poput one u glavnom postupku, opći sustav oporezivanja PDV-om postaje primjenjiv kad se porezni obveznik nije odlučio za sustav osobnog izuzeća. Prema tome, nacionalno zakonodavstvo koje uskraćuje pravo na izuzeće od PDV-a, u situaciji poput one u glavnom postupku, ne prekoračuje ono što je nužno za pravilnu naplatu PDV-a.

46

Kao drugo, što se tiče načela porezne neutralnosti, koje je u području PDV-a uveo zakonodavac Unije kao izraz općeg načela jednakog postupanja (presuda od 26. listopada 2017., BB construct, C-534/16, EU:C:2017:820, t. 29.), već je presuđeno da se mjere koje države članice mogu donijeti kako bi osigurale pravilnu naplatu PDV-a i spriječile utaju ne smiju upotrebljavati na način da dovedu u pitanje neutralnost PDV-a (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., Rusedespred, C-138/12, EU:C:2013:233, t. 28. i 29. i navedenu sudsku praksu).

47

U tom pogledu, valja smatrati da bi dopuštanje poreznim obveznicima da se odluče za sustav izuzeća nakon dodijeljenog roka tim obveznicima dalo nepoštenu konkurentsku prednost, na štetu subjekata koji su uredno poštovali postupovne obveze predviđene predmetnim nacionalnim zakonodavstvom. Naime, ti porezni obveznici bili bi u mogućnosti odabrati a posteriori, što znači uz mogućnost oslanjanja na konkretne rezultate svoje djelatnosti, ono porezno uređenje koje im se čini najpovoljnijim.

48

Međutim, načelu porezne neutralnosti osobito se protivi to da se prema poreznim obveznicima koji se nalaze u usporedivim situacijama i koji si stoga međusobno konkuriraju postupa na različit način u pogledu PDV-a.

49

Iz toga slijedi da se načelu porezne neutralnosti i, općenitije, načelu jednakog postupanja prema poreznim obveznicima ne protivi nacionalni propis koji ne odobrava izuzeće od PDV-a poreznim obveznicima koji su propustili odlučiti se za jedan od sustava izuzeća u isto vrijeme kad su prijavili početak svoje gospodarske djelatnosti, čak i ako njihovi prihodi od rada ne prelaze gornji prag ispod kojeg postoji pravo na izuzeće za mala poduzeća.

50

Kao treće, valja navesti da načelo pravne sigurnosti moraju poštovati institucije Europske unije, ali i države članice u izvršavanju ovlasti koje im dodjeljuju direktive Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2015., Salomie i Oltean, C-183/14, EU:C:2015:454, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

51

To načelo iziskuje da se porezna situacija poreznog obveznika ne smije vremenski neograničeno dovoditi u pitanje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. veljače 2014., Fatorie, C-424/12, EU:C:2014:50, t. 46.).

52

Nadalje, kao što je navedeno u točki 31. ove presude, s obzirom na to da korisnici osobnog poreznog izuzeća ne plaćaju PDV pa ga stoga ne trebaju prenositi na svoje klijente, može se pokazati neophodnim za porezne uprave da unaprijed znaju koji su se porezni obveznici odlučili za taj sustav izuzeća.

53

Slijedom toga, nacionalno zakonodavstvo u pitanju u glavnom postupku u skladu je s načelom pravne sigurnosti.

54

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na upućeno pitanje valja odgovoriti da pravo Unije treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis koji isključuje primjenu posebnih odredaba o oporezivanju PDV-om kojima se predviđa izuzeće za mala poduzeća – donesenih u skladu s odredbama odjeljka 2. poglavlja 1. glave XII. Direktive o PDV-u – na poreznog obveznika koji ispunjava sve materijalne pretpostavke, ali koji nije iskoristio mogućnost odabira primjene tih odredaba istodobno s prijavom početka obavljanja svoje gospodarske djelatnosti poreznoj upravi.

Troškovi

55

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

 

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje:

 

Pravo Europske unije treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis koji isključuje primjenu posebnih odredaba o oporezivanju PDV-om kojima se predviđa izuzeće za mala poduzeća – donesenih u skladu s odredbama odjeljka 2. poglavlja 1. glave XII. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost – na poreznog obveznika koji ispunjava sve materijalne pretpostavke, ali koji nije iskoristio mogućnost odabira primjene tih odredaba istodobno s prijavom početka obavljanja svoje gospodarske djelatnosti poreznoj upravi.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: mađarski