BG
ES
CS
DA
DE
ET
EL
EN
FR
HR
IT
LV
LT
HU
MT
NL
PL
PT
RO
SK
SL
FI
SVInfo
- Referral date: 18-05-2017
- Show case reference
- Opinion date: 11-07-2018
- Ruling date: 23-01-2019
- AG: Campos Sánchez-Bordona
References in this case
Highlight in text
GoPrivremena verzija
PRESUDA SUDA (deseto vijeće)
23. siječnja 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Slobodno kretanje radnika – Jednako postupanje – Porez na dohodak – Doprinosi za socijalnu sigurnost – Radnik koji je tijekom kalendarske godine napustio državu članicu svojeg zaposlenja – Primjena pravila pro rata temporis na smanjenje naplate doprinosa”
U predmetu C-272/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske), odlukom od 12. svibnja 2017., koju je Sud zaprimio 18. svibnja 2017., u postupku
K. M. Zyla
protiv
Staatssecretaris van Financiën,
SUD (deseto vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik Suda, u svojstvu predsjednika desetog vijeća, F. Biltgen i E. Levits (izvjestitelj), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Campos Sánchez-Bordona,
tajnik: C. Strömholm, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 30. svibnja 2018.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za K. M. Zylu, S. C. W. Douma, profesor,
– za nizozemsku vladu, M. L. Noort i M. K. Bulterman, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, M. van Beek i M. Kellerbauer, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 11. srpnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 45. UFEU-a.
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između K. M. Zyle i Staatssecretarisa van Financiën (državni tajnik za financije, Nizozemska) u vezi s pro rata temporis smanjenjem naplate iznosa doprinosa za socijalnu sigurnost koji je ona dugovala.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.):
„Ova se Uredba primjenjuje na sve zakonodavstvo s obzirom na sljedeće grane socijalne sigurnosti:
(a) davanja za slučaj bolesti;
(b) davanja za majčinstvo i istovjetna davanja za očinstvo;
(c) invalidska davanja;
(d) davanja za slučaj starosti;
[...]”
4 Člankom 4. te uredbe propisuje se:
„Ako ovom Uredbom nije drugačije predviđeno, osobe na koje se ona primjenjuje uživaju ista prava na davanja i podliježu istim obvezama, u skladu sa zakonodavstvom svake države članice kao i njezini državljani.”
5 Članak 5. stavak (a) navedene uredbe glasi kako slijedi:
„Ako ovom Uredbom nije drukčije predviđeno, a u smislu posebno utvrđenih provedbenih propisa, primjenjuje se sljedeće:
(a) ako na temelju zakonodavstva nadležne države članice primanje davanja iz sustava socijalne sigurnosti i drugog dohotka ima određene pravne učinke, odgovarajuće odredbe tog zakonodavstva također se primjenjuju na primanje istovjetnih davanja ostvarenih na temelju zakonodavstva druge države članice ili na dohodak ostvaren u drugoj državi članici.”
6 U glavi II. Uredbe br. 883/2004, naslovljenoj „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, člankom 11. određuje se:
„1. Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.
[...]
3. Podložno člancima od 12. do 16:
(a) na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
[...]
(e) na ostale osobe na koje se točke od (a) do (d) ne primjenjuju, primjenjuje se zakonodavstvo države članice boravišta, [...]”
Nizozemsko pravo
7 Prema članku 8.1 Weta op de inkomstenbelasting 2001 (Zakon iz 2001. o porezu na dohodak), porezne službe ubiru porez na dohodak i socijalne doprinose naplaćujući ih, kako se to navodi u tom članku, kombinirano. Ukupan iznos dospjele „kombinirane naplate” osobi izračunava se zbrajanjem iznosa poreza na dohotke od rada i drugih izvora, kao što su to nekretnine i štednja, s iznosom socijalnih doprinosa. Navedenim člankom propisuje se da je stopa „kombinirane naplate” zbroj porezne stope za prvi razred i primjenjivih stopa za doprinose. Tim se zakonom utvrđuje i mogućnost „smanjenja kombinirane naplate”, koje u smislu tog članka znači zbroj ukupnog iznosa smanjenja naplate poreza na dohodak i smanjenja doprinosa za socijalnu sigurnost.
8 U skladu s člankom 8.10 Zakona iz 2001. o porezu na dohodak „opće smanjenje naplate” primjenjuje se na sve porezne obveznike. U 2013. to je smanjenje iznosilo 2001 euro.
9 Doprinosi za socijalnu sigurnost uređeni su Algemene Ouderdomswetom (Zakon o osiguranju za slučaj starosti), Algemene Nabestaandenwetom (Zakon o općem osiguranju nadživjelih osoba) i Algemene Wetom Bijzondere Ziektekosten (Zakon o općem osiguranju za slučaj posebnih zdravstvenih troškova). Nizozemski rezidenti i nerezidenti koji su u toj državi članici obveznici poreza na dohodak na temelju obavljanja nesamostalnog rada imaju svojstvo osiguranika u tim trima sustavima osiguranja.
10 Člankom 9. Weta financiering sociale verzekeringen (Zakon o financiranju socijalne sigurnosti, u daljnjem tekstu: WFSV) propisuje se:
„Dospjeli doprinosi za socijalnu sigurnost su doprinosi za socijalnu sigurnost umanjeni za iznos smanjenja naplate doprinosa za socijalnu sigurnost koje se primjenjuje na osobu koja je obveznik doprinosa.”
11 Člankom 12. stavkom 1. točkama (a) i (c) WFSV-a utvrđuju se oblici „općeg smanjenja” naplate doprinosa za socijalnu sigurnost. U stavku 3. te odredbe navodi se da na to smanjenje ima pravo svaka osoba koja je plaćala doprinose tijekom cijele kalendarske godine.
12 Člankom 2.6a Regelinga Wet financiering sociale verzekeringen (Uredba o provedbi Zakona o financiranju socijalne sigurnosti, u daljnjem tekstu: provedbena uredba) propisuje se:
„U pogledu osobe koja tijekom dijela kalendarske godine nije obveznik plaćanja doprinosa, osim doprinosa za slučaj smrti, smanjenje naplate iz članka 12. stavka 1. točaka (a), (b) i (c) WFSV-a proporcionalno se umanjuje pro rata temporis prema razdoblju obveze plaćanja doprinosa u kalendarskoj godini.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
13 Poljska državljanka K. M. Zyla radila je u Nizozemskoj od 1. siječnja do 21. lipnja 2013. te je u tom razdoblju bila osigurana u nizozemskom općem sustavu socijalne sigurnosti i bila obveznica plaćanja pripadajućih socijalnih doprinosa. Ona se zatim preselila u Poljsku, gdje je prijavila svoje boravište, te tijekom 2013. više nije bila zaposlena.
14 Za rad koji je obavljala tijekom 2013. u Nizozemskoj primila je dohodak od 9401 euro. Od tog je dohotka na izvoru zadržan iznos od 1399 eura s osnove davanja na plaću. K. M. Zyla bila je također obveznica plaćanja iznosa od 2928 eura s osnove doprinosa za socijalnu sigurnost. Prilikom podnošenja porezne prijave za tu godinu, ona je u svojstvu nizozemske rezidentice ostvarila pravo na opće smanjenje poreza u pogledu iznosa poreza na dohodak i iznosa doprinosa za socijalnu sigurnost. Dospjeli iznosi poreza na dohodak i doprinosa za socijalnu sigurnost umanjeni su za 1254 eura s osnove općeg smanjenja te za 840 eura s osnove smanjenja za zaposlene osobe. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je u skladu s člankom 2.6a provedbene uredbe porezna uprava umanjila dio općeg smanjenja naplate tih doprinosa proporcionalno razdoblju tijekom kojeg je K. M. Zyla plaćala obvezne doprinose tijekom 2013., a s obzirom na to da ona nije bila obvezna plaćati doprinose za socijalnu sigurnost za razdoblje nakon 22. lipnja 2013.
15 Budući da je odbijen tužbeni zahtjev K. M. Zyle, koji je ona protiv tog poreznog rješenja podnijela pred rechtbankom Zeeland-West-Brabant (Sud u Zeelandu i Zapadnom Brabantu, Nizozemska) navodeći da se člankom 2.6a provedbene uredbe različito postupa prema rezidentima i nerezidentima, što predstavlja prepreku slobodnom kretanju radnika zajamčenu člankom 45. UFEU-a, ona je protiv te presude uložila žalbu pred Gerechtshofom ’s-Hertogenbosch (Žalbeni sud u ’s-Hertogenboschu, Nizozemska). Zahtjeve žaliteljice u glavnom postupku odbio je i žalbeni sud navodeći da ona nije mogla ostvariti cjelokupan iznos dijela općeg smanjenja naplate doprinosa za socijalnu sigurnost s obzirom na to da je u Nizozemskoj obavljala djelatnost kao zaposlena osoba u smislu članka 45. UFEU-a samo tijekom određenog razdoblja. Žalbeni sud također je naveo da nacionalno zakonodavstvo, kojim se propisuje to ograničenje iznosa općeg smanjenja naplate, ne sadržava nikakvu razliku u postupanju s obzirom na to da iznos odobrenih smanjenja ovisi o činjenici je li osoba osigurana u nacionalnom sustavu socijalne sigurnosti i o duljini razdoblja plaćanja doprinosa.
16 Postupajući u kasacijskom postupku koji je pokrenula dotična osoba, Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) pita se o usklađenosti djelomičnog smanjenja naplate, koje je provedeno u odnosu na K. M. Zylu, s pravom Unije i osobito sudskom praksom Suda.
17 Sud koji je uputio zahtjev smatra da se članak 45. UFEU-a može tumačiti na način da mu se ne protivi primjena smanjenja naplata socijalnih doprinosa proporcionalno trajanju osiguranja obveznika, ali se ipak pita ne bi li radnik koji je cijeli godišnji dohodak ostvario u državi članici u kojoj ne boravi, odnosno u kojoj više ne boravi, trebao imati pravo na cjelokupan dio smanjenja naplate doprinosa za socijalnu sigurnost, neovisno o tome što nije bio osiguranik socijalne sigurnosti u toj državi članici tijekom cijele godine.
18 U tim je okolnostima Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 45. UFEU-a tumačiti na način da mu se protivi propis države članice prema kojemu radnik – koji je u skladu s Uredbom [Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.)] ili Uredbom br. 883/2004 samo tijekom dijela kalendarske godine osiguran u sustavu socijalnog osiguranja te države članice – prilikom naplate odgovarajućih doprinosa osiguranja ima pravo samo na dio općeg smanjenja naplate doprinosa, a koji se određuje pro rata temporis proporcionalno razdoblju osiguranja, ako taj radnik tijekom preostalog dijela kalendarske godine u toj državi članici nije osiguran u sustavu socijalnog osiguranja, ako u tom razdoblju boravi u drugoj državi članici te je (gotovo) sve svoje godišnje dohotke ostvario u prvonavedenoj državi članici?”
O prethodnom pitanju
19 Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 45. UFEU-a tumačiti na način da mu se protivi propis države članice kojim se radi utvrđenja iznosa doprinosa za socijalnu sigurnost koji duguje radnik propisuje da je smanjenje naplate tih doprinosa, na koje radnik ima pravo za jednu kalendarsku godinu, proporcionalno razdoblju tijekom kojeg je taj radnik bio osiguran u sustavu socijalne sigurnosti navedene države članice, isključujući tako iz godišnjeg smanjenja dio koji je proporcionalan razdobljima tijekom kojih taj radnik nije bio osiguran u tom sustavu te je boravio u drugoj državi članici u kojoj nije obavljao profesionalnu djelatnost.
20 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, građanin Europske unije, neovisno o svojem mjestu boravišta i državljanstvu, koji se koristi pravom na slobodno kretanje radnika i koji je obavljao profesionalnu djelatnost u državi članici čiji nije državljanin, obuhvaćen je područjem primjene članka 45. UFEU-a (presuda od 7. ožujka 2018., DW, C-651/16, EU:C:2018:162, t. 18. i navedena sudska praksa).
21 Iz toga slijedi da je situacija poljske državljanke K. M. Zyle, koja se preselila u Nizozemsku kako bi ondje obavljala djelatnost kao zaposlena osoba od 1. siječnja do 21. lipnja 2013., obuhvaćena područjem primjene članka 45. UFEU-a.
22 Iz sudske prakse Suda također proizlazi da sve odredbe Ugovora koje se odnose na slobodno kretanje osoba imaju za cilj građanima Unije olakšati obavljanje profesionalnih djelatnosti svih vrsta na području Unije te se protive mjerama koje bi te građane mogle staviti u nepovoljniji položaj ako neku gospodarsku djelatnost žele obavljati na državnom području druge države članice (presuda od 7. ožujka 2018., DW, C-651/16, EU:C:2018:162, t. 21. i navedena sudska praksa).
23 Stoga odredbe koje sprečavaju ili odvraćaju državljanina države članice da s ciljem ostvarivanja svojeg prava na slobodno kretanje napusti državu svojeg državljanstva predstavljaju prepreke toj slobodi, čak i ako se primjenjuju bez obzira na državljanstvo odnosnih radnika (presude od 16. veljače 2006., Rockler, C-137/04, EU:C:2006:106, t. 18. i od 16. veljače 2006., Öberg, C-185/04, EU:C:2006:107, t. 15. i navedena sudska praksa).
24 U tom pogledu valja podsjetiti, poput nizozemske vlade u njezinim pisanim očitovanjima, da načelo jednakog postupanja iz članka 45. UFEU-a ne zabranjuje samo izravnu diskriminaciju na temelju državljanstva, nego i sve druge prikrivene oblike diskriminacije koji, uz primjenu drugih kriterija razlikovanja, u stvarnosti dovode do istog rezultata. Osim ako je objektivno opravdana i proporcionalna cilju koji želi postići, odredbu nacionalnog prava, iako je primjenjiva bez obzira na državljanstvo, treba smatrati neizravno diskriminirajućom ako po samoj svojoj prirodi može više naštetiti radnicima migrantima nego domaćim radnicima i ako zato postoji opasnost da radnike migrante stavlja u osobito nepovoljan položaj (presuda od 5. prosinca 2013., Zentralbetriebsrat der gemeinnützigen Salzburger Landeskliniken, C-514/12, EU:C:2013:799, t. 25. i 26.).
25 U ovom slučaju članak 2.6a provedbene uredbe jednako utječe na sve osobe koje nisu bile obvezne plaćati doprinose za socijalnu sigurnost tijekom dijela kalendarske godine, pri čemu ih se ne razlikuje s obzirom na državljanstvo. Dakle, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 47. svojeg mišljenja, navedenom odredbom ne uspostavlja se nikakva izravna diskriminacija na temelju državljanstva.
26 Međutim, da bi se mjeru moglo smatrati neizravno diskriminirajućom, nije nužno da se njome u povoljniji položaj stavljaju svi domaći državljani odnosno u nepovoljniji položaj samo državljani drugih država članica, a ne i domaći (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., Larcher, C-523/13, EU:C:2014:2458, t. 32. i navedenu sudsku praksu). Usto, iz sudske prakse navedene u točkama 22. i 23. ove presude proizlazi da su člankom 45. UFEU-a u načelu zabranjene čak i nediskriminirajuće prepreke slobodnom kretanju radnika.
27 Kako bi se u ovom slučaju utvrdilo je li članak 2.6a navedene uredbe neizravno diskriminirajuća mjera ili prepreka slobodnom kretanju radnika, valja kao prvo utvrditi je li ta odredba porezne ili socijalne prirode, s obzirom na to da se primjenjiva pravna pravila Unije razlikuju u tim dvama slučajevima.
28 U tom pogledu treba istaknuti, kao što je to navedeno u točkama 7. i 14. ove presude, da je smanjenje naplate socijalnih doprinosa propisano zakonodavstvom o porezu na dohodak kojim se istodobno kombinira sustav naplate poreza na dohodak fizičkih osoba koje su ga obvezne plaćati i sustav naplate njihovih socijalnih doprinosa.
29 Međutim, iako se porezi i doprinosi za socijalnu sigurnost naplaćuju kombinirano, porezni prihodi raspoređuju se u opća sredstva državnih tijela, a prihodi od doprinosa za socijalnu sigurnost u posebna osiguranja za koja se doprinosi naplaćuju. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se u strukturi smanjenja naplate dio tog smanjenja koji se odnosi na porez razlikuje od dijela smanjenja koji se odnosi na doprinose za socijalnu sigurnost. On dodaje da na temelju članka 12. stavka 1. WFSV-a pravo na dio smanjenja naplate koji se odnosi na te doprinose postoji samo ako je dotična osoba obveznik njihova plaćanja.
30 Iz toga proizlazi da se propis o kojem je riječ u glavnom postupku odnosi na naplate koje se posebno i izravno raspoređuju za financiranje socijalne sigurnosti. Dakle, taj je propis izravna i dovoljno bitna veza sa zakonima kojima se uređuju grane socijalne sigurnosti navedene u članku 3. Uredbe br. 883/2004 i stoga je obuhvaćen njezinim područjem primjene (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2015., de Ruyter, C-623/13, EU:C:2015:123, t. 27. i navedenu sudsku praksu). Dakle, spor u glavnom postupku odnosi se na moguće ograničenje slobodnog kretanja radnika uzrokovano socijalnom mjerom koja je u potpunosti dio nacionalnog sustava socijalne sigurnosti.
31 S obzirom na navedeno, načela na koja se poziva K. M. Zyla u svojim očitovanjima, a koja proizlaze iz sudske prakse o uvjetima oporezivanja porezom na dohotke od rada, a osobito iz presuda od 14. veljače 1995., Schumacker (C-279/93, EU:C:1995:31), i od 16. listopada 2008., Renneberg (C-527/06, EU:C:2008:566), nisu primjenjiva u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.
32 Ta ocjena nije dovedena u pitanje okolnošću koju naglašava sud koji je uputio zahtjev prema kojoj se kompenzacijskim mehanizmom omogućuje da se u slučaju kada je iznos doprinosa za socijalnu sigurnost niži od iznosa smanjenja primjenjivog na navedene doprinose dio smanjenja doprinosa za socijalnu sigurnost primijeni na teret poreza na dohodak, čime ga se umanjuje.
33 Naime, Sud je već imao priliku utvrditi da osiguranici u nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti samo u iznimnim okolnostima ostvaruju pravo na smanjenje poreza s osnove socijalnog osiguranja, s obzirom na to da osiguranik može nastojati ostvariti takva porezna smanjenja samo u slučaju da od dospjelih doprinosa ne može odbiti smanjenje koje se odnosi na doprinose (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2005., Blanckaert, C-512/03, EU:C:2005:516, t. 47.). Iz toga slijedi da postojanje kompenzacijskog mehanizma navedenog u točki 56. ove presude ne utječe na prirodu smanjenja doprinosa za socijalnu sigurnost, koje je propisano nizozemskim pravom i kojim se, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 63. svojeg mišljenja, osobito nastoji smanjiti ekonomska opterećenost radnika navedenim doprinosima.
34 Imajući u vidu navedeno, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da iako države članice zadržavaju nadležnost za uređenje vlastitih sustava socijalne sigurnosti, one ipak u izvršavanju te nadležnosti moraju poštovati pravo Unije, a osobito odredbe UFEU-a o slobodnom kretanju radnika (vidjeti, među ostalim, presudu od 13. srpnja 2016., Pöpperl, C-187/15, EU:C:2016:550, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
35 Budući da je nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku dio nizozemskog sustava socijalne sigurnosti, treba utvrditi, kao drugo, predstavlja li on neizravno diskriminirajuću mjeru ili prepreku slobodnom kretanju radnika.
36 U tom pogledu, kao što je to izloženo u točki 30. ove presude, valja navesti da situacija K. M. Zyle ulazi u područje primjene pravila o koordinaciji socijalne sigurnosti utvrđenih Uredbom br. 883/2004.
37 U vezi s time treba podsjetiti da je u svrhu osiguranja slobodnog kretanja radnika u Uniji, uz poštovanje načela jednakog postupanja prema njima u različitim nacionalnim zakonodavstvima, Uredbom br. 1408/71, a zatim Uredbom br. 883/2004 uspostavljen sustav koordinacije koji se, među ostalim, odnosi na određivanje jednog ili više zakonodavstava primjenjivih na zaposlene osobe koje u različitim okolnostima ostvaruju svoje pravo na slobodno kretanje (presuda od 26. veljače 2015., de Ruyter, C-623/13, EU:C:2015:123, t. 34. i navedena sudska praksa).
38 Cjelovitost sustava kolizijskih pravila djeluje na način da zakonodavcu svake države članice oduzima ovlast da svojevoljno odredi doseg i pretpostavke primjene svojeg nacionalnog zakonodavstva u pogledu osoba koje su mu podvrgnute i u pogledu područja na kojem nacionalni propisi proizvode učinke (presuda od 26. veljače 2015., de Ruyter, C-623/13, EU:C:2015:123, t. 35. i navedena sudska praksa).
39 Iz činjenica u glavnom postupku proizlazi da je u skladu s člankom 11. stavkom 1. i člankom 11. stavkom 3. točkom (a) Uredbe br. 883/2004 K. M. Zyla tijekom razdoblja obavljanja djelatnosti kao zaposlena osoba u Nizozemskoj bila podvrgnuta zakonodavstvu te države članice te je bila osigurana u nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti. K. M. Zyla mogla je zbog tog osiguranja na temelju navedenog razdoblja ostvarivati smanjenje naplate doprinosa za socijalnu sigurnost. Nasuprot tomu, budući da je K. M. Zyla nakon odlaska iz Nizozemske i povratka u državu članicu svojeg državljanstva prestala biti osigurana u nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti i, stoga, biti obvezna plaćati doprinose, ona primjenom članka 2.6a provedbene uredbe nije ostvarila cjelokupan iznos smanjenja naplate doprinosa za socijalnu sigurnost.
40 Dakle, različito postupanje između K. M. Zyle i osobe osigurane u nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti tijekom cijele godine uzrokovano je propisom o kojem je riječ u glavnom postupku samo u pogledu drugog dijela 2013. Naime, čak i ako ta osoba više nije primala dohotke tijekom tog drugog dijela godine, kao što nije ni K. M. Zyla, ona je imala pravo na cjelokupno smanjenje doprinosa, koje se ponajprije odnosilo na njezine doprinose za socijalnu sigurnost, a podredno na njezine poreze. Navedeno znači da primjena cjelovitog smanjenja doprinosa za socijalnu sigurnost na osobu koja je tijekom cijele godine osigurana u nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti rezultira njezinim manjim socijalnim, pa čak i poreznim, opterećenjem nego što je to opterećenje osobe koja uz isti dohodak tijekom te iste godine prestane biti osigurana u navedenom sustavu.
41 Doista, uzimajući u obzir pravilo primjene samo jednog socijalnog zakonodavstva, navedeno u članku 11. stavku 1. Uredbe br. 883/2004, i pravilo iz njezina članka 11. stavka 3. točke (e), prema kojem se na osobu koja ne obavlja djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba primjenjuje samo zakonodavstvo države članice njezina boravišta, osoba u situaciji poput one u kojoj se nalazi K. M. Zyla ne može više biti obuhvaćena nizozemskim sustavom socijalne sigurnosti nakon što je prestala obavljati svoju profesionalnu djelatnost u toj državi članici i u njoj boraviti.
42 Iz toga proizlazi, kao što je to opravdano naveo nezavisni odvjetnik u točki 63. svojeg mišljenja, da se s obzirom na prirodu predmetnog zakonodavstva mora utvrditi da postoji objektivna razlika između situacije osobe koja je, poput K. M. Zyle, prestala biti osigurana u nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti tijekom određene godine i radnika koji tijekom cijele te godine ostaje i dalje osiguran u tom sustavu socijalne sigurnosti.
43 Uostalom, Sud je smatrao da iz unutarnje logike nacionalnog sustava socijalne sigurnosti proizlazi ograničenje prava na smanjenje doprinosa samo u pogledu obveznika njihova plaćanja, odnosno osiguranika u tom sustavu (presuda od 8. rujna 2005., Blanckaert, C-512/03, EU:C:2005:516, t. 49.).
44 Osim toga, kao što se na to podsjeća u točki 22. ove presude, sve odredbe Ugovora koje se odnose na slobodno kretanje osoba imaju za cilj građanima Unije olakšati obavljanje profesionalnih djelatnosti bilo koje vrste na području Unije te se protive mjerama koje bi te građane mogle staviti u nepovoljniji položaj ako neku gospodarsku djelatnost žele obavljati na državnom području države članice koja nije država članica njihova državljanstva. U tom kontekstu, državljani država članica osobito imaju pravo, izravno na temelju UFEU-a, napustiti državu članicu svojeg državljanstva kako bi otišli na državno područje druge države članice i ondje boravili s ciljem obavljanja djelatnosti (presuda od 18. srpnja 2017., Erzberger, C-566/15, EU:C:2017:562, t. 33. i navedena sudska praksa).
45 Međutim, primarnim pravom Unije ne može se radniku jamčiti da odlazak u drugu državu članicu različitu od države članice njegova državljanstva neće utjecati na socijalnu sigurnost s obzirom na to da takvo preseljenje, vodeći računa o postojećim razlikama između sustava i zakonodavstava država članica, može, ovisno o slučaju, za dotičnu osobu biti više ili manje povoljno u tom pogledu (presuda od 18. srpnja 2017., Erzberger, C-566/15, EU:C:2017:562, t. 34. i navedena sudska praksa). Naime, pravom Unije jamči se jedino to da radnici koji obavljaju djelatnost na državnom području države članice različite od države članice svojeg državljanstva podliježu istim uvjetima kao i radnici te druge države.
46 S obzirom na prethodno navedeno, članak 2.6a provedbene uredbe ne može se smatrati ni neizravno diskriminirajućom odredbom ni preprekom slobodnom kretanju radnika, koji su zabranjeni člankom 45. UFEU-a.
47 Naposljetku, suprotno onomu što tvrdi Europska komisija, ta ocjena nije dovedena u pitanje presudama od 26. siječnja 1999., Terhoeve (C-18/95, EU:C:1999:22) i od 8. svibnja 1990., Biehl (C-175/88, EU:C:1990:186).
48 Naime, prva od tih dviju presuda odnosila se na opterećenje dospjelim socijalnim doprinosima radnika koji je samo upućen na rad izvan države članice svojeg državljanstva i koji je stoga primjenom pravila o koordinaciji propisanih Uredbom br. 1408/71 tijekom cijelog razmatranog razdoblja bio osiguran u sustavu socijalne sigurnosti navedene države članice unatoč tomu što je bio upućen u drugu državu članicu. Takva se situacija bitno razlikuje od situacije u ovom slučaju u kojoj radnik prestaje biti osiguran u sustavu socijalne sigurnosti države članice nakon što je u njoj prestao obavljati svoju profesionalnu djelatnost te je svoje boravište premjestio u drugu državu članicu.
49 U pogledu druge presude dostatno je navesti da se razlika u postupanju o kojoj je u njoj bila riječ, a suprotno od razlike o kojoj je riječ u ovom predmetu, nije odnosila na nacionalni sustav socijalne sigurnosti i zato nije bila obuhvaćena sustavom koordinacije zakonodavnih pravila o socijalnoj sigurnosti koji je propisan Uredbom br. 1408/71, a koja je zatim zamijenjena Uredbom br. 883/2004.
50 U tim okolnostima, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 45. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice kojim se radi utvrđenja iznosa doprinosa za socijalnu sigurnost koji duguje radnik propisuje da je smanjenje naplate tih doprinosa, na koje radnik ima pravo za jednu kalendarsku godinu, proporcionalno razdoblju tijekom kojeg je taj radnik bio osiguran u sustavu socijalne sigurnosti navedene države članice, isključujući tako iz godišnjeg smanjenja dio koji je proporcionalan razdobljima tijekom kojih taj radnik nije bio osiguran u tom sustavu te je boravio u drugoj državi članici u kojoj nije obavljao profesionalnu djelatnost.
Troškovi
51 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) odlučuje:
Članak 45. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice kojim se radi utvrđenja iznosa doprinosa za socijalnu sigurnost koji duguje radnik propisuje da je smanjenje naplate tih doprinosa, na koje radnik ima pravo za jednu kalendarsku godinu, proporcionalno razdoblju tijekom kojeg je taj radnik bio osiguran u sustavu socijalne sigurnosti navedene države članice, isključujući tako iz godišnjeg smanjenja dio koji je proporcionalan razdobljima tijekom kojih taj radnik nije bio osiguran u tom sustavu te je boravio u drugoj državi članici u kojoj nije obavljao profesionalnu djelatnost.
Potpisi
* Jezik postupka: nizozemski